Akteri sa terena i tribina banjalučkog Gradskog stadiona prisjetili se za MONDO istorijskog finala Kupa Republike Srpske između Borca i Rudara odigranog 23. decembra 1995. godine, mjesec dana poslije potpisivanja Dejtona.
Kad bismo sproveli anketu među Banjalučanima s pitanjem koja je najposjećenija utakmica u istoriji Gradskog stadiona, sigurno bi gotovo stoprocentni odgovor bio revanš meč Kupa Republike Srpske protiv prijedorskog Rudara 1995. godine.
U to vrijeme, mjesec dana poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan krvavi rat u Bosni i Hercegovini, ljudi su naprosto željeli da se vrate, makar prividno, nekom normalnom životu.
Zbog toga je Gradski stadion bio dupke pun, prema procjenama od 20 do 25 hiljada duša došlo je da pogleda krajiški derbi koji je obišao svijet zahvaljujući snimcima "Eurosporta" uz komentar: "Ovdje je nedavno govorilo oružje, a sada se igra fudbal".
MONDO se zbog predstojeće "bitke za Krajinu" u subotu u Banjaluci u okviru 18. kola Prve lige Republike Srpske, a koja bi mogla da trasira put novom šampionu, prisjetio aktera tog istorijskog meča na kojem je pobjedu u 90. minutu izvojevao Borac - 3:2.
BORAC: Janjić, Grubor, Vukelja, Starčević, Bilbija, Petreš, Sekulić, Benić (Teinović), Jagodić, Jandrić, P. Trnić. Trener: Josip Pelc
RUDAR: Čobanović, Dragić, D. Joškić, Lukić, S. Janjenović, Salamić, Z. Janjetović, Macura, Zgonjanin, Vranješ (Keranović), Kralj. Trener: Nikola Bevandić
Strijelac pobjednosnog pogotka bio je tadašnji kapiten crveno-plavih Milorad Bilbija, aktuelni trener u omladinskim kategorijama "Velikana iz Platonove".
"To je sigurno jedan od najljepših trenutka u mojoj karijeri. Posrećilo se da u 90. minutu budem čovjek odluke i donesem prvi Kup RS Borcu protiv ekipe iz Prijedora, koja je bila favorit jer smo u našem timu samo Vlado (Jagodić) i ja bili iskusniji. Ostalo su kod nas bili klinci", rekao je Bilbija našem portalu.
Naravno, zapamtio je prvi susret u Prijedoru, revanš meč i maglu, odgađanje, pune tribine sva tri puta, naboj i želju za "životom" poslije netom okončanog ratnog sukoba.
"Imam utisak da smo više željeli taj trofej i uz malo sreće stigli do velikog slavlja", dodao je Bilbija uz nadu da će i subotnja utakmica u Prvoj ligi RS proći trijumfom crveno-plavih poslije kojeg bi se ekipa Vuleta Trivunovića odlijepila na "plus devet" bodova i mogla polako da "pakuje kofere" za povratak u Premijer ligu BiH.
Pomenuti Vlado Jagodić, šef struke tuzlanske Slobode, priznao je za MONDO da se uvijek rado prisjeti finalnog dvoboja.
"Vratili smo se iz jugoslovenske lige, prvu sezonu nismo mogli da igramo Kup RS koji je Kozara osvojila, a sljedeće godine smo se borili sa Rudarom. Imali smo dodatni motiv da pokažemo da smo bolji od Prijedorčana, koji su važili za favorite. U prvom meču bio je pun stadion u Prijedoru, bilo je 2:2, čime smo napravili lijep rezultat za revanš", rekao je Jagodić.
Revanš utakmica bila je zakazana za srijedu i krajiške fudbalere je dočekao pun Gradski stadion u Banjaluci, ali i magla, koju si "nožem" mogao rezati.
"Razumljivo, utakmica je prolongirana za tri dana. Bio je to 23. decembar, Gradski stadion je očišćen od snijega, a tribine još punije, ako je to bilo moguće. I sad se naježim kad se sjetim".
A nije baš krenulo dobro po Borac.
"Rudar je poveo golom Slaviše Kralja, mi smo okrenuli, ali je Rudar u finišu uspio da stigne do izjednačenja 2:2. Poslije kornera u 90. minutu Bilbija je pogodio za prvi trofej Kupa RS u našoj istoriji", s ponosom je podvukao Jagodić.
Jedan od pogodaka za Rudar postigao je Veljko Salamić, danas kontrolor suđenja u Drugoj ligi Republike Srpske.
"Na pomen te utakmice u Banjaluci najprije se sjetim atmosfere, punog stadiona, publike i prvi put kad je magla spriječila meč i poslije u drugom susretu. Do tada, a ni poslije nije bilo toliko navijača. Naravno, imam i malo gorak ukus jer smo izgubili u 90. minutu. Bili smo 'tu negdje', malo je i sreća bila na strani Borca, ali sreća prati hrabre", rekao je Salamić.
Njegov tadašnji saigrač Slaviša Kralj dijeli njegovo mišljenje, ali je dijelom i razočaran zbog stanja današnjeg fudbala u Srpskoj.
"Prvo čega se sjetim sa tog finala u Banjaluci je atmosfera, pun stadion... Napokon je stao rat, mislili smo da će fudbal poslije tog ići u drugom smjeru.Ali na žalost nije krenulo u željenom pravcu i to finale je ostalo ubjedljivo najposjećenija utakmica i nakon 22 godine. Mi smo bili iskusnija i bolja ekipa, ali malo smo podlegli pritisku publike, atmosfere i nesrećno izgubili pehar Kupa RS", dodao je Kralj.
A za atmosferu na oba stadiona, zaslužni su bili navijači oba kluba. "Lešinare" je tada i u Prijedoru, ali i u revanšu predvodio sadašnji odbornik u banjalučkoj skupštini Saša Lazić.
"U Prijedoru nas je bilo pedesetak i tada smo razvili pravo rivalstvo s drugim po rezultatima i tradiciji klubom Krajine koje traje i danas. Nekako sam se izdvojio najčešće vodeći navijanje, te sam u takvoj, atmosferi stvaranja novih 'Vulturesa' i vođe u nastajanju, dočekao i revanš, par dana kasnije".
A na tribinima u Banjaluci, delirijum...
"‘Vultures‘ u novoj, poslijeratnoj postavi, obojili smo u narandžasto sredinu istoka 'spitfajerkama'. Prvo čuvena magla, a onda nakon tri dana, ugrijalo sunce u decembru. Odlučilo je da ogrije ovaj napaćeni krajiški narod, poslije tek okončanog rata. Ponovo je stadion bio pun kao šibica! Došli Prijedorčani vozom u velikom broju, sigurno između 500 i 1.000 ljudi. Euforija prava, delirijum! I sama utakmica je bila neponovljiva! U jednom momentu istih onih 2:2, kao u Prijedoru. Ali, onda je legenda i tadašnji kapiten Borca Milorad Biki Bilbija donio pobjedu za prvi pehar Kupa RS. Sreća, ludilo, navijači u terenu", nije mogao da sakrije emocije vođa navijača Borca.
Dabome, imao je Borac prije i poslije važnih mečeva, osvojen je i Kup Maršala Tita, Mitropa kup, titula i trofej Kupa BiH, ali nikad u svojih devet decenija postojanja Gradski stadion nije bio toliko pun.
Zanimljivo, niko nije pomenuo izraz "pun k‘o šipak", vjerovatno jer se taj termin u slengu koristi i da se iskaže ono u šta se u posljednjih dvadesetak godina pretvorio "Velikan iz Platonove", ali to je neka druga priča.