Malo mjesto može da oprosti sve, osim uspjeha...

Sezona 1997/98. u fudbalu Srpske bila je posebna sa više aspekata, a obilježili su je fudbaleri Rudara iz Ugljevika, koji su prigrlili oba trofeja - prvenstvo i Kup Republike Srpske, te postali prvi koji su osvojili "duplu krunu".

Malo mjesto može da oprosti sve, osim uspjeha... Foto: Promo/100 godina fudbala na prostoru Srpske/Milan Ždrale

Nakon dvije uvodne sezone, u kojima je Prva liga Republike Srpske bila podijeljena u dvije grupe, istočnu i zapadnu, Fudbalski savez Republike Srpske odlučio je da od sezone 1997/98. startuje jedinstvena liga na prostoru cijele republike.

Priliku da nastupi u novoformiranoj ligi dobilo je 18 klubova, od čega po sedam prvoplasiranih iz prethodnog prvenstva sa prvoligaškog "Istoka" i "Zapada", te četiri šampiona drugih liga Srpske.

Iz istočne grupe ušli su: Rudar (Ugljevik), Boksit (Milići), Glasinac (Sokolac), Panteri (Bijeljina), Mladost (Rogatica), Sarajevo (Pale) i Leotar (Trebinje), a sa "Zapada": Sloga (Trn), Borac (Banjaluka), Sloga (Doboj), Rudar Prijedor, Borac (Šamac), Polet (Brod) i Kozara (Gradiška). Promociju u viši rang obezbijedili su Omladinac (Banjaluka) - šampion Druge lige RS, grupa "Banjaluka", zvornička Drina (Druga liga RS, "Bijeljina"), Sloboda iz Novog Grada (Druga liga RS, "Prijedor") i Željezničar iz Srpskog Sarajeva (Druga liga RS, "Srpsko Sarajevo").

Fudbalski klub Panteri iz Bijeljine u trećem prvenstvu vratio je ime Radnik, pod kojim je nastupao u bivšoj Jugoslaviji.

Velika prašina digla se pred početak prvenstva, s obzirom da je prvobitno ligu trebalo da čini 16 klubova, ali su čelnici FSRS odlučili da prošire ligu za još dva mjesta, tako da su svoje mjesto u novoj ligi našli sedmoplasirani Leotar i Kozara.

Sezona je protekla u apsolutnoj dominaciji fudbalera Rudara iz Ugljevika, koji su postali prvi klub u Srpskoj koji se okitio "duplom krunom".

Ugljevičani su ponovili uspjeh iz prethodne sezone, kada su u prvenstvu bili najbolji, ali su u kup takmičenju otišli korak dalje i boljim izvođenjem penala savladali Boksit iz Milića 4:2 (nakon 90 minuta nije bilo golova).

Bojan Vučinić (Leotar) strijelac prvog gola u prvom zajedničkom prvenstvu Srpske.

Iako su "rudari" drugu sezonu zaredom okončali na prvom mjestu, odbranivši titulu osvojenu godinu ranije, zanimljivo je da su nakon prvog dijela sezone zauzimali tek osmu poziciju, sa pet manje manje od jesenjeg šampiona Glasinca.

Ipak, nastavak prvenstva protekao je u dominaciji Rudara, koji je značajno pojačao, pa je trener Zoran Jagodić mogao da računa na zaista sjajan tim.

"Kvalitet fudbala tada je bio na daleko većem nivou nego sada. Tada se igralo za 300-400 KM, nije bilo ugovora, ali rekao bih da se igralo sa više volje i želje, dok se danas sve pretvorilo u neki profesionalizam koji to nije. Na papiru danas imamo profesionalne klubove, ali daleko je to od pravog značenja riječi. Par klubova koji opstaju zahvaljujući činjenici da veliki gradovi stoje iza njih će opstati, dok će se sve ostalo pogasiti. Tada je bio mnogo bolji ambijent, ljepše se živjelo i na fudbal se gledalo drugim očima", počinje priču za MONDO stručnjak koji je bio jedan od najzaslužnijih za uspjehe "rudara" krajem 20. vijeka.

On se prisjetio dešavanja od prije dvije decenije, kada je ugljevički klub bio respektabilan kolektiv, koji je u svojim redovima okupljao ljude koji su činili jednu veliku porodicu, koja je na kraju zabilježila zavidne rezultate.

FK Rudar Ugljevik, Mondo sjećanja Foto: MONDO/Bojan Jakovljević

Furiozan kraj sezone, kada je napravljena serija od 13 uzastopnih utakmica bez poraza (devet pobjeda i četiri remija), prethodio je velikom slavlju. Jedini neuspjeh u drugom dijelu prvenstva zabilježen je u Milićima, kada je Boksit slavio 2:1.

"Imali smo zaostatak na polusezoni, ali smo u nastavku ušli u seriju bez poraza, te stigli do trofeja u prvenstvu, ali i Kupu RS. Imali smo zaista uigran tim i na kraju zasluženo stigli do oba pehara."

Sigurno jedan od najvažniji trenutaka u sezoni bio je dolazak Nikole Bale, koji je stigao iz bijeljinskog Radnika, a kraj sezone dočekao kao najbolji strijelac lige sa 31 golom.

"U prvom dijelu sezone igrali smo izuzetno dobro, ali nekako nam je uvijek nedostajao taj jedan gol. Nismo imali taj kvalitet u vrhu napada. Bala je tada bio u Radniku i pronašli smo način da ga angažujemo. On je došao na polusezoni i znali smo da može postiži 15-16 golova, što je on i uradio, čime je napravio prevagu", ističe Jagodić.

Dres "rudara" tada su nosili igrači koji su važili za najbolje u Semberiji i Majevici.

"Dolaskom Bale napravili smo dobar izbor jer smo dobili ono što nam je nedostajalo u jesenjem dijelu prvenstva. Bili su tu i igrači koji su fudbalske legende Semberije i Majevice, poput Balabana, Vićanovića, Timića, Marića i drugih, da nekoga ne zaboravim, ljudi koji su cijeli život posvetili fudbalu", prisjeća se trofejni stručnjak, koji je nakon pehara sa Rudarom, najuspješniji bio i dok je sjedio na klupi Boksita iz Milića.

Godine koje su uslijedile donijele su nove uspjehe, nastup i u zajedničkoj Premijer ligi BiH, nakon čega je krenuo sunovrat ugljevičkog fudbala.

"Često se kaže da, ne samo u sportu, nego uopšte u životu, da malo mjesto može da oprosti sve, osim uspjeha. Ugljevik je, sa svojih pet, šest hiljada, kao opština oko 17.000 stanovnika, dugoročno osuđen na propast i teško može da opstane. Tada smo imali posebnu politiku, oslanjali se uglavnom na domaće igrače sa naše regije, nismo se širili, a kasnije su došli neki ljudi, koji su u klub stigli iz različitih motiva, i stvari su se promijenile. Nas je nosio rezultat, ulagalo se i u infrastrukturu, ali kasnije je sve prevazišlo potrebe Ugljevika i sredine. Jednostavno smo izgubili kompas nošeni tim uspjesima", pokušava Jagodić da objasni šta se desilo Rudaru.

Gradski stadion Ugljevik Foto: MONDO/Bojan Jakovljević

Rudar 1925, koji je nasljednik onog "pravog" Rudara, trenutno nastupa u Četvrtoj ligi RS, grupa "Posavina".

Gradski stadion u Ugljeviku bio je prvi u BiH, koji je imao sve uslove za odigravanje međunarodnih utakmica.

Ne tako davne 2000. godiine, kada je svečano otvoren, odmah je dobio licencu UEFA za odigravanje ino-utakmica.

Samo 17 godina kasnije, stadion je prodat kako bi se namirili nagomilani dugovi, a novi vlasnik postao je Boris Stanišić, predsjednik Zvijezde 09 iz Etno sela Stanišići, koji je bio jedini ponučač, pa je ovo fudbalsko zdranje otišlo u njegove ruke za 803.000 KM.

"Prodaja stadiona i selidba Rudara u četvrtu ligu posljedica je nekih drugih stvari. Pojedini ljudi našli su tu sebe i smatram da je bilo nerealno da zbog poreskog duga od oko 180.000 KM klub ostane bez stadiona. Sa kamatama to je otišlo preko 800.000 KM, a znamo da danas pojedini premijerligaši imaju višemilionske dugove. Sve se slomilo na Rudaru i mislim da je sve bilo ciljano", priča Jagodić i nastavlja:

"Nesporno je da je imovina bila na Rudaru, ali postojali su brojni drugi načini da se namire dugovi. Ali, lokalnoj vlasti to nije bilo u interesu da riješi. Iako su oni godinama finansirali klub, što je bilo i logično, on je jednostavno prevazišao svoju sredinu. Kada je sve otišlo nizbrdo, krenule su i raznorazne priče. Pet mjeseci u klubu je boravila krim-policija i poreska policija, ali nisu pronašli nikakav dokaz da je bilo ikakvih nelegalnih radnji. Niko nije ukrao novac niti od kluba stekao bilo kakvu korist."

Dakle, neka ljepša vremena zamijenila je tužna današnjica ugljevičkog kluba.

"Kada se sve sabere i oduzme, žalosno je sve ovo što se desilo Rudaru. Ne znam kojim riječima bih opisao sve to što se dešavalo. Teško je pronaći objašnjenje i razlog za takvu sudbinu kluba", zaključio je razgovor za MONDO Zoran Jagodić, trofejni stručnjak koji je sa klupe predvodio Ugljevičane tokom njihovih najsjajnijih dana.

Dodajmo da je iste sezone Rudar osvojio i Superkup Republike Srpske, tako da su sve tri trofeja završila u vitrinama ovog kluba.

Mondo sjećanja 5, tabela Prva liga RS 1997/98 Foto: MONDO

RADNIK

Radnik je tokom sezone kažnjen oduzimanjem jednog boda, s obzirom da su čak dva meča Bijeljinaca, i to uzastopna, prekinuta. Posljednji jesenji i prvi proljećni meč nisu završeni, pa su bodovi dodijeljeni njihovim rivalima, Mladosti i Rudaru, službenim rezultatom 3:0.

Drugo mjesto u Prvoj ligi Srpske na kraju pripalo je fudbalerima banjalučkog Borca, koji su imali šest bodova manje od Ugljevičana.

Iz lige su ispala četiri tima, Željezničar iz Srpskog Sarajeva, koji je tako samo jednu sezonu nastupao među prvoligašima, zatim dobojska Sloga, Polet iz Broda i rogatička Mladost. Iako je i Rudar Prijedor sezonu završio sa istim brojem bodova kao Brođani i Rogatičani (44), Polet i Mladost, nakon formiranja mini-tabele, morali su u niži rang zbog lošijeg međusobnog skora ove tri ekipe.

ŠAMPIONI

Milorad Maksimović, Saša Trišić, Predrag Marić, Predrag Marković, Goran Ljubojević, Tešo Lazić, Miladin Ristić, Milenko Vićanović, Goran Jovičić, Radislav Stevanović, Goran Sarić, Miroslav Timić, Boško Stevanović, Dragiša Pastorković, Milorad Jovanović, Goran Simikić, Mladen Petričević, Andrija Jović, Davor Stevanović, Predrag Novaković, Slaviša Lazić, Cvjetin Milaković, Nedeljko Petrović, Neđo Zarić, Radislav Sekanić, Tomo Ivanović, Milan Marković, Ranko Zarić, Dragan Matić, Mihael Vasić, Perica Balaban, Zoran Matić, Nikola Bala, Žarko Vuković, Milan Vićić. Trener: Zoran Jagodić.

KUP RS

PENALI:

1:0 Timić

1:0 Vujačić - prečka

2:0 Bala

2:1 Mišić

2:1 Sarić - odbrana Manojlovića

2:1 Đurđić - odbrana Maksimovića

3:1 Ristić

3:2 Dragičević

4:2 Balaban

U najmasovnijem takmičenju, Kupu Republike Srpske, u sezoni 1997/98. nastupilo je čak 217 klubova. Na kraju su ostala samo dva.

U meču za trofej, na banjalučkom Gradskom stadionu 20. maja 1998. sastali su se ugljevički Rudar i Boksit iz Milića, prvi šampion RS. Golova tokom 90 minuta nije bilo, a onda su Ugljevičani tokom penal "ruleta" bili srećniji i spretniji i stigli do trofeja.

Nakon premijernog, "ratnog", bio je ovo drugi Kup čijeg pobjednika su odlučili jedanaesterci.

Pratite MONDO SPORT i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu...

Ostale vijesti