Najbolja vijest u pogledu ovogodišnjih lokalnih izbora jeste da je kampanja za njih napokon završena.
(Za MONDO piše Nenad Bosnić*)
Formalno mjesec dana, a suštinski čitave godine, svjedočili smo uvertiri koja je od početka slutila na ono što smo na kraju i dobili, a to je najružnija domaća predizborna kampanja u ovom vijeku.
Bilo je „fenomenalnih“ primjera u Federaciji BiH, poput ustaških parola na bilbordima ili „vožnje volovskim kolima prije nego što je SDA došao i napravio puteve“. I u raznim mjestima Republike Srpske se „briljiralo“ – od sudara uniformisanih i civilnih Sladoja u Kalinoviku, do internet senzacije Stanimirke Trišić iz Vlasenice. Čak i kad se za uzorak uzme samo Banja Luka, opet se može ispisati roman na temu komunikacijske analize, iako je sve moguće sumirati u tri jednostavna zaključka.
Boljele su oči...
Od uvođenja tehnologije u masovnu upotrebu kod nas (čitaj: otkad su krekovane verzije Photoshop-a postale dostupne), teško je sjetiti se estetski neprijatnije kampanje.
Socijalistička partija Srpske i Narodni front prednjačili su kao primjeri kako se i sa nekoliko bazičnih elemenata može napraviti nešto negledljivo, samo ako (ne) znaš šta radiš. Prvi su svoje kandidate „lijepili“ na drečavocrvenu pozadinu koja ih je sve „progutala“, pa takvu sliku kitili sa pet različitih fontova i bez premca najbesmislenijim sloganom. Čak bi bila pohvalna hrabrost da se, u sredini sa mnogo srpskog nacionalnog naboja, za osnovu predizbornog slogana uzme hrvatska pjesma, samo da išta ostavlja utisak kako je to učinjeno namjerno. Impresije su, međutim, suprotne – da se desilo prosto jer se nije previše razmišljalo o takvim implikacijama. Kako drugačije objasniti da jedna stranka koja nije tvrda opozicija izađe sa frazom „Za Srpsku treba imat dušu“, koja poručuje, šta, da se sve što ovdje proživljavamo može izdržati isključivo ako imamo duše, srca, snage da to podnesemo?
Sa druge strane, Narodni front je uradio skoro isto, samo plavo. Iako je slogan „Hrabro, časno, Jelena“ pogodio suštinu imidža glavne kandidatkinje, suviše je podsjećao na jedan pamtljiviji iz skorije srpske političke istorije, dok su vizuelna rješenja djelovala amaterski – od izbora i obrade fotografija, do upotrebe i uklapanja ostalih grafičkih elemenata.
Neprijatno iznenađenje u ovom smislu je način na koji se Igor Radojičić vratio na političku scenu. Političar koji se svojevremeno pozicionirao kao progresivniji, urbaniji, „evropskiji“ od prosjeka stranke u kojoj se nalazio, sada je svoj samostalni pokret predstavio vizualima koji bi se smatrali zastarjelim još na prelazu milenijuma, kada je tek ulazio u SNSD. Nenad Stevandić je, opet, svjesno išao na to da od „Stevandić je u pravu“ napravi meme i u tome je uspio, iako ostaje pitanje šta se tačno postiglo, jer mu prepoznatljivosti svakako nije nedostajalo. Ovako smo dobili tek prolaznu foru sa loše kropovanom frizurom.
SNSD je, za razliku od pomenutih, izgledao pristojno, profesionalno, u skladu sa svojom političkom snagom. Ne i za pohvalu, jer su njihove skorije kampanje toliko uniformisane da ih postaje teško razlikovati, a onda ni ne mogu izazvati novu emociju – uvijek iste boje, stalno slični elementi, jednake fotografije pogleda zagledanih u budućnost, čak i prepoznatljiva kolor korekcija plavih očiju, aplicirana sad i na novog kandidata.
Stoga, jedina stvarna pohvala može se uputiti PDP-u, odnosno Drašku Stanivukoviću. Samo su njihovi bilbordi izgledali u skladu s godinom u kojoj smo, iz te kombinacije boja odisalo je bar nešto optimizma, jedino su „Djela.“ snažan, pamtljiv i strateški upotrijebljen slogan. I sam Stanivuković veoma dobro koristi svoju mladost, energiju i izgled da se predstavi na željeni način, pa bi mogao dobiti desetku, da se ovdje bavimo ocjenama, a i da nije bilo one jedne fotografije na kojoj bespotrebno prepotentno „fleksa mišiće“, što bi se reklo Gen Z rječnikom.
...boljele su uši...
Vjerovatno najgora stvar koja nam je u ovom vijeku došla s one strane Drine – nakon Desingerice i serije „Ravna Gora“ – jeste „narodski“ humor u političkim kampanjama. Po već ukorijenjenom društvenom principu „Kako Beograd može, tako Banja Luka mora, pa dokle dobaci“, bilo je jasno da će taj (kod nas) novi komunikacijski trend preći rijeku brzinom čamaca sa starletama i proširiti se Srpskom.
I onda je nekako očekivano da smo stigli do tačke u kojoj jedan iskusni političar sebe nespretno uporedi sa fiktivnim kriminalcem, što je Goran Selak nehotično učinio rekreirajući replike Duleta Pacova. Za to vrijeme, štand njegove stranke na Trgu Krajine nametnuo se kao DJ pult za sve druge partije i svakog slučajnog prolaznika, valjda u „muzičkom duhu“ njihove kampanje. Bio bi to i mali uspjeh, da selekcija pjesama nije bila na nivou plejliste „Ekskurzija 2009“, a socijalisti zaboravili dati 10 evra na kakav Spotify ili Deezer nalog, pa su im repertoar konstantno prekidale YouTube reklame, nerijetko njihovih političkih suparnika, čime su se neplanski pretvarali u glasila Milorada Dodika i Draška Stanivukovića.
@goran.selakНека живи Социјалистичка партија Српске, јер за Српску треба имат’ душу!#banjaluka#republikasrpska#sps#tiktok#fyp♬ original sound - Goran Selak
Ali, to je tek djelić kakofonije kojoj smo bili izloženi. Okupljeni su ponovo SNSD-ovi Moćni muzički rendžeri (izostala je samo Rada Manojlović, vjerovatno u ulozi žutog, ako pretpostavimo da je Baja Mali Knindža plavi, Breskvica pink, Saša Matić crni, a Vera Stolić crveni). Organizovani su panoramski autobusi da se obilaze „djela“ aktuelne gradske administracije, kao da su svjetska čuda. Jelena Trivić, koja je predsjedničku kampanju 2022. godine započela spotom sa groblja, na prvo mjesto svog gradonačelnikog programa stavila je jednu objavu rata.
Posmatrali smo funkcionere, plaćene novcem građana, kako u gradskim inistitucijama, finansiranim novcem građana, u radno vrijeme snimaju klipove o svojim protivkandidatima. Gledali smo skečeve u kojima su pojedini iznenadili glumačkim vještinama, do te mjere da su pobudili žal što se nisu bavili glumom umjesto politikom, jer bi možda tad na dobitku bile i jedna i druga grana. Predstavljane su nam megalomanske ideje za ubrzani razvoj, predivni renderi budućih vrtića čija bi izgradnja počela već danas, najave o hiljadama parking mjesta, desetinama kružnih tokova i drugim rješenjima u potpunoj suprotnosti sa preporukama struke. Podsjećani smo na istorijske lekcije, geopolitičke krize, makroekonomske tokove. Slušali smo bezbrojne optužbe, prozivke, uvrede, psovke, prijetnje... I onda su u izbornoj noći redom započinjale pomirljive izjave i onda brzo stizale do nekog „ALI“, odakle su se zavrtjele stare ploče. Kraće rečeno – komunicirano je jedno te isto što se komunicira iz kampanje u kampanju, istim rječnikom, sa istom (ne)uvjerljivošću, samo sada u formatu TikTok videa.
...i dalje boljeće glave
Nijedan gradski kandidat nije se prezentovao u drugačijem, boljem, naprednijem svjetlu. Ni najmanji iskorak nije napravljen prema zdravijoj, konstruktivnijoj, građanima orijentisanijoj političkoj klimi. Niko nam nije pokazao da jeste, može biti ili čak svarno želi da bude drugačiji, ma kako da su se obrtali na plakatima. Prostor za to ostaje otvoren pred opšte izbore 2026. godine, a kampanja za njih upravo je počela.
*autor je marketing strateg, menadžer digitalnih proizvoda i edukator u oblasti savremene komunikacije
(MONDO)
