Na današnji dan prije tačno 78 godina od posljedica ranjavanja preminula je Marija Bursać, prva žena narodni heroj Jugoslavije.
Marija je imala samo 23 godine kada je umrla. Ranjena je 1943. godine na selu Prkosi, kada joj se šrapnel minobacačke granate zabio u nogu. Umrla je nekoliko dana kasnije od gangrene, a za narodnog heroja je proglašena 1945. godine.
Marija rođena je 1920. godine u selu Kamenica kod Drvara. Sa 18 godina završila kurs domaćinstva, bila je čobanica i bavila se domaćinstvom u svom selu. U tom periodu je takođe postala članica revolucionarnog omladinskog pokreta. Članica Narodnooslobodilačkog pokreta postaje 1941. godine, a naredne je primljena u Komunističku partiju Jugoslavije.
Aktivno je doprinosila radu NOP-a i Antifašističkog fronta žena (AFŽ) i takođe je bila zamjenica komesara i omladinske radne brigade. U svom selu je po izbijanju ustanka okupljala omladinu oko ideje Narodnooslobodilačke borbe.
Marija je lično tražila da bude prebačena u 10. Krajišku udarnu brigadu. Isprva je radila kao bolničarka, da bi kasnije postala bombaš.
Sredinom 1943. godine se razboljela, ali tek što se malo oporavila, vratila se u jedinicu. Deseta krajiška brigada upravo je dobila težak i odgovoran zadatak da na Prkosima, između Vrtoča i Kulen Vakufa likvidira niz jakih neprijateljskih utvrđenja.
Tim borbama pridružila se još od bolesti neoporavljena Marija Bursać, koja je vodeći desetine bombaša osjetila neviđenu snagu, te iz juriša u juriš išla uspijevajući uvijek da se najviše približi bunkeru i da svakom svojom bombom pogodi pravi cilj.
Sa svih strana kosili su mitraljezi i rafali. U jednom času pao je pored Marije jedan partizan. Ona ga je odmah podigla i pokušala da ga iznese sa bojnog polja. Ali jedna granata preduhitrila je neustrašivu partizansku. Marija je bila teško ranjena, te je od zadobijenih rana kasnije i podlegla.
Da Marija ni danas nije zaboravljena pokazuje i spomenik na mjestu gdje je vodila posljednju bitku, koji su 2016. godine o svom trošku podigli Prkoščani.
Kažu da je umrla s pjesmom na usnama, a kasnije je i sama postala pjesma - Branko Ćopić joj je napisao naljepši epitaf pod naslovom "Marija na Prkosima".
Prisjetite se...
Uno, djevojko iz djetinjske bajke,
zapljuskuj, zapjeni, zašumori meni
o ponosnoj tuzi Marijine majke.
A ti, vjetre s' gore, oglasi se jače
da čujem srca što osvetu kuju
i svake noći burnije se čuju
srca drugova s moje Klekovače.
O tebi pjevam, Marijo s' Kamenice,
djevojko-ratniče iz bataljona,
što si pod titovku svila pletenice
i srcem krenula protivu betona.
Neću da pjevam o Mariji čobanici,
o skoku s' kamena na kamen,
o ptici pastirici, o prvoj rumenoj u vezu žici,
ni o njenoj suzi, kad se zorom kradu
i žurno bježe ka Drvaru gradu,
Kameničani, radnici u Šipadu.
Prećutaću o ruvu djevojačkom
i kako tužno miri dunja žuta,
a dragi suđeni, još neviđeni,
često si priviđa na okrajku puta.
Sad vidim Prkose, brdo vjetrometno,
njihovo gnijezdo u našem kraju
i vidim Mariju na položaju
u njihove loge, u svitanje rano,
polje osinjacima posijano.
Triput je munja kroz noć zasijala,
triput je Marija jurišala:
Kad je na prvi bunker udarala
u sijevanju koje život briše,
selo je svoje u ognju gledala
i stada bijela kojih nema više,
čula je starca gdje iz jame zbori
i plač matere s djetetom u gori
Kad je na drugi bunker jurišala,
ugleda mrtve staze ispod Brine
i pepelište umjesto Drvara
i zgrčene u vatri mašine;
vidje - kolona tamna i nijema
bdije nad gradom koga više nema.
A kad je na treći bunker nastupila,
smrt je šinula iz tamna gnijezda
i sokolici polomila krila -
nad Kamenicom se otkinula zvijezda.
Posljednje svitanje gledaju joj oči
i zadnja pjesma iz srca se toči:
Zapjeva o svome prvom Ilinjdanu,
kada je sveto breme ponijela,
poklonila mu mladost - k'o draganu;
kako je u zore oštre i smrznute,
novorođenče drago, Domovinu;
stezala na grudi netaknute
i često joj pjevala Partizanku,
čeličnu i rosnu uspavanku.
Marija, zvjezdom obasjana mati,
dok nad njom smrtna zgušnjava se tama -
osmjehom posljednjim ratnike prati:
odniješe joj dijete na rukama!
U krvi rođeno, u srcu nošeno
i kroz trista vatara pronešeno.
Ide brigada, nosi Domovinu
i dijete raste - čarobna bajka!
Nad njime nevidljivo Marija bdije
i diše toplinom - djevojka i majka.
(MONDO)