Banjalučka književna scena i ove godine se našla na radaru ljubitelja pisane riječi, budući da je drugu godinu zaredom jedan roman ušao u najuži izbor za prestižnu NIN-ovu nagradu. U pitanju je „Duž oštrog noža leti ptica“, Tanje Stupar Trifunović.
Njen roman donosi duboko emotivnu i snažnu priču o ratu, životu, smrti i ljubavi, ali kroz jedinstvenu žensku perspektivu, koja otkriva još uvijek nedovoljno ispričane priče. Kroz likove koji prolaze kroz najteže životne situacije, autorka nas podsjeća da literatura nije samo o temama, već o tome kako one utiču na nas, čitaoce, koja pitanja otvaraju i koje emocije izazivaju.
Na konkursu na koji je stiglo 179 naslova, Tanjin se našao među najboljih pet, što pokazuje kvalitet i talenat kojim je posljednjih godina obogaćena banjalučka autorska scena.
U razgovoru za MONDO, Tanja Stupar Trifunović otkriva kako je spojila svoje vlastito iskustvo rata sa istraživanjem stvarnih priča žena iz tog vremena. Razgovarali smo i o značenju snažnog naslova romana, o temi depresije u ratnom okruženju, kao i o poziciji žena na književnoj sceni u regionu. Takođe, Tanja je podijelila s nama razmišljanja o značaju Banjaluke kao centra književnosti i o tome koliko je važno stvarati platformu za talentovane pisce iz ovog grada, ali i šire.
- I ove godine, kao prošlogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade (Stevo Grabovac,"Poslije zabave"), u fokusu romana je rat, ali iz ženske perspektive, pokazujući da još uvijek sve priče nisu ispričane, bez obzira na granicu preko koje dolaze. Pored toliko priča, zašto ste imali potrebu pisati o tome? Jeste li imali neke sumnje na početku?
Razumljivo je da kada hoćemo predstaviti knjigu, mi je iz praktičnih razloga svedemo na temu. Ali istovremeno je to iz više razloga pogrešno. Romani u sebe po pravilu uključuju više paralelnih tokova radnje, likova pa samim tim i tema sa kojima se bave. Priče koje pisci pričaju u svojim knjigama se ponavljaju od početka pisanja kao takvog; ratovi, ljubav, smrt, život, putovanje.
Uprošćavanjem na temu bismo svu književnost mogli svesti na nekoliko ponavljajućih tema. Ono je što je bitnije je način i ono što pročitana knjiga pokrene u nama, pitanja koja otvori, asocijacije, katarzu ili nas ostavi ravnodušnim. Dugo poslije pročitane knjige mi često zaboravimo i radnju i dobar dio likova, ali nam ostane utisak koji je knjiga ostavila na nas, ako ga je ostavila.
- Da li ste tokom rada na ovom romanu istraživali stvarne priče žena iz ratnog perioda, ili ste se oslanjali isključivo na fikciju ili sopstveno iskustvo?
I jedno i drugo. Vlastito iskustvo rata i sjećanje na proživljene događaje su mi pomogli u kreiranju atmosfere i osjećanja kod likova. Pored proživljenog godinama pratim medije, društveno-političke analize u knjigama, a ima ih puno on-line, kao i novinske članke o tom vremenu i sudbinama ljudi. Prilikom pisanja romana nekih stvari sam se i dodatno prisjećala kroz novinske tekstove i izvještaje dostupne na netu da bih se što autentičnije osvrnula na pojedine situacije.
- Naslov romana "Duž oštrog noža leti ptica", vrlo je snažan i izaziva osjećaj opasnosti, ali i slobode. Kako je nastao i kakvo značenje nosi za Vas?
Da, naslov aludira na opasnost i na tu nezavidnu poziciju svih aktera priče. Imala sam tu rečenicu kao stih u glavi i dopalo mi se kako uokviruje cijeli roman. Meni simbolički predstavlja život u tim ratnim godinama konstantno izložen mogućnosti pogibelji.
- Jedna od glavnih junakinja zaklela se da neće nikad pisati, iako je imala talenta, što se promijenilo nakon rata. U romanu čak imamo i svjedočenje o depresiji, kao što u romanu navodite "a u ratu nema depresije" ili se o njoj ne govori. Koliko je pisanje za Vas poslužilo kao jedna vrsta terapije za pretrpljene traume?
Junakinja i nije nastavila pisati. Makar ne u romanu, a kako ne pišem nastavke ne znamo i nećemo saznati da li će održati to svoje obećanje. Kroz roman je očigledno da Vanjin otac boluje od depresije, ali se u ratu, a i generalno u podneblju gdje je radnja smještena depresija često ne priznaje pa samim tim i ne prepoznaje, što ne umanjuje patnju ljudi koji je imaju, naprotiv.
Književno i terapijsko pisanje nisu ista stvar: Terapijsko ima za svrhu da pomogne onom ko piše, a književno češće može pomoći drugima nego samom autoru. Premda se može i tokom književnog pisanja može desiti neka vrsta katarze od preživljene traume ukoliko onaj ko piše, piše o vlastitoj traumi i ima barem malo svjesnosti o radu sa traumatskim iskustvima.
- Negdje na početku romana navodite "Bili smo naučeni da je svijet mjesto udaraca. Treba samo odabrati dobru šibu”. Negdje dajete naznake da u priči da najgore tek dolazi. Prestaje li svijet ikad da udara?
To zvuči strašno kada tako kažemo, ali da, svijet na ovaj ili onaj način zadaje udarce pojedincu i to je sastavni dio života. Naravno svijet nije crno-bijel i ne donosi samo udarce. Kako knjiga govori o prilično surovom vremenu i količina “udaraca” prednjači u odnosu na pozitivna iskustva.
- Kako doživljavate poziciju žena na književnoj sceni u regionu danas?
Pozicija književnica kod nas je donekle bolja i prisutnije su nego ranije, pogotovo kada gledamo broj objavljenih knjiga. Međutim ako se osvrnemo na njihov udio u književnom kanonu, lektirama i udžbenicima književnosti ili među dobitnicima najprestižnijih nagrada za književnosti lako ćemo uočiti da su žene i dalje marginalizovane.
- Iako se Vaš roman bavi interpretacijom mračne teme koju je, uprkos težini riječi i iskustava likova, nije teško čitati, kada ga uporedimo sa ostalim slične tematike. Kako ste postigli takav stil i da li vam je to bio neki cilj kada ste počeli sa njegovim pisanjem?
Stil mi je važan kada pišem i za svaki roman tražim njegov jezik i ritam, kada to osjetim znam da imam roman. U ovom romanu jezik i izraz su u uskoj vezi sa atmosferom, govorom i načinom života koji su dati u romanu. Izolovano selo u primorju, krš i surovost prirode su u skladu sa surovošću samih ratnih dešavanja i svega onog što junakinje romana Vanja i Milena prolaze.
- Drugu godinu zaredom Banjaluka ulazi u fokus čitalačke publike u regionu, ulaskom romana ovdašnjih autora u uži izbor za nagradu NIN. Koliko to benefita donosi za Vas, ali i domaće pisce?
Ono što godinama pričam pošto aktivno pratim i lokalnu i regionalnu književnu scenu je da Banjaluka u svakoj generaciji ima po nekoliko talentovanih autora. Nažalost mi kao sredina nemamo strukturu, a čini mi se još uvijek ni dovoljno zainteresovanosti da stvorimo platformu za te autore i autorke koji u suštini čine jednu, za ovu veličinu grada zanimljivu književnu scenu. I ono što preostaje tim autorima posebno mlađe i srednje generacije je da se afirmišu u Srbiji, regionu, svijetu pa da se neko sjeti „aha i mi imamo književnike.“ Slično je i sa drugim umjetnostima.
(MONDO)