Predstavom Antona Čehova "Tri sestre", u režiji Marka Misirače u nedjelju uveče otvorena je 62. sezona u Pozorištu Prijedor. Prva repriza predstave zakazana je za utorak, 11. novembra u 20 časova.
Riječ je o drami koja na neobičan način priča o nekoliko naizgled običnih života, unutar porodice Prozorov. Sestre Olga, Maša i Irina i njihov brat Andrej zarobljeni su svako u svom životu, nesrećni i nemoćni da pronađu smisao postojanja i bilo kakvu satisfakciju.
Priča se dešava negdje u ruskoj provinciji, 11 godina nakon što se porodica doselila iz Moskve, zbog očevog posla. U gradiću u kome su došli da žive nikad se nisu osjetili kao kod kuće, a Moskva je njihova najveća nada u bolji život i najljepši san. Otac, ljekar, iako živ, za svoje ćerke je mrtav, jer ga krive za smrt majke. Najstarija sestra Olga predaje u gimnaziji, umorna je od jednoličnosti svakodnevnice, samo želi da se uda. Maša, koja ima dvadeset jednu godinu, jedina je od sestara udana, ali njezin muž, profesor Kuligin, pokazao se drukčijim nego što ga je ona zamišljala. Irina, nasuprot njima, smatra da jedino rad može osmisliti njezin inače isprazan život. Njihov brat i njegova priprosta žena Natalija Ivanova su samo još jedan izvor glavobolje za tri sestre.
Predstava "Tri sestre" je puna simbola, skrivenih značenja i suptilnih aluzija. Kavezi koje glumci donose, odnose i s kojima se na kraju sažive, poručuju da smo svi zarobljeni u nekom svom ličnom očaju, i da niko od nas nije u potpunosti slobodan. Čak ni bebe. Na početku veseo i zaljubljen, a na kraju duboko pogrbljen, Andrej je simbol ne toliko slabih, koliko od djetinjstva gušenih i oštro usmjeravanih ljudi, koji na pritisak odgovaraju porocima, kao i selektivnim sljepilom na svijet oko sebe.
Predstava priča o ljudskoj muci i čamotinji na sasvim otvoren i jasan način, bez uljepšavanja, bez skrivanja, bez straha. Ova predstava slavi unutrašnja previranja čovjeka i jasno upire prstom u slabosti koje se kriju u svakom od nas.
A Moskva, taj simbol slobode, raskoši, ispunjenja želja sve je dalja i sve nedostižnija...
Režiser Marko Misirača rekao je da predstava duboko korespondira s našim vremenom i sredinom, da govori o ozbiljnim problemima, militantnom duhu i onome šta vojska predstavlja.
"Mislim da je to često zanemareno u postavkama Čehova. On je imao tu jednu zebnju u kostima kada je pisao ovaj komad i naslućivao je šta vojska znači i zato smo uveli momenat ratnih dejstava", pojasnio je Misirača.
Prema njegovim riječima, predstava se bavi i temom nečinjenja.
"Bili smo svjedoci da su se ovdje dešavali razni burni događaji, rušenja sistema vrijednosti, ratovi. Svi smo imali kritički stav o tome, a malo ko je konkretno šta preduzeo. I o tome Čehov zapravo govori, o toj pojavi nečinjenja, koliko je to zapravo opasnije i lošije nego neko aktivno činjenje zla", naveo je Misirača.
Poslije predstave, zapitali smo se da li je ova trebalo da se ispriča baš sad, i šta iz nje možemo da naučimo, kako da je osjetimo, s obzirom na njenu težinu i prilično sumoran kraj? Da li pozorišnoj publici treba dodatna drama, uz onu koju većina nas živi svaki dan?
Dvije stvari su sigurne: prijedorsko pozorište ne podilazi publici - prijedorsko pozorište obrazuje publiku, istovremeno njegujući s njom jedan uzvišen i brutalno iskren odnos. A drugo - iako mračna, tjeskobna i na momente blago šizofrena, ova predstava nas sasvim jasno podsjeća da nikakva nevolja nije samo na jednom čovjeku, nikakav čemer nije ekskluzivno pravo pojedinca, i bar u tom smislu, nismo sami. Utješno, zar ne?
U predstavi igraju Boris Tomić, Jelena Seksen, Mirela Predojević, Sabina Halilović, Tatjana Binjaš, Darko Cvijetić, Srđan Kneginjić, Dean Batoz, Siniša Vučićević, Radenko Bilbija, Rade Stupar i Zlata Kogelnik.
Dramaturgiju potpisuje Darko Cvijetić, scenografiju Radenko Bilbija, kostimografiju Jelena Vidović, muziku Nebojša Aleksić, fotografiju Igor Motl, lekturu Milorad Telebak, a grafički dizajn Vladimir Vanja Vlačina.
(MONDO)