Knjige, mapa Bosne sa toponima na latinskom, slika Josipa Broza Tita, ibrici i zemljane testije (bokali), slika bijelog anđela i rukopisi samo su dio detalja iz radne sobe u domu nobelovca Ive Andrića, na "Andrićevom vencu" u Beogradu.
Naš slavni pisac proveo je ovdje posljednje godine života, a preminuo je 13. marta 1975., prije tačno 40 godina.
Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Docu kraj Travnika. U Beograd se preselio 1919. godine, nakon što je stupio u diplomatsku službu zbog koje je boravio u više država. Drugi svjetski rat ga je zatekao kao ambasadora Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj.
Svoje najznačajnije i napoznatije romane "Na Drini ćuprija", "Gospođica" i "Travnička hronika" napisao je u Beogradu, tokom rata, između 1941. i 1945. godine. To je vrijeme proveo između četiri zida svoje radne sobe u beogradskom domu.
Do ženidbe Andrić nije imao svoj stan, već je živio kao podstanar na nekoliko mjesta. Dugo je živio u stanu sa dvije prostorije u Prizrenskoj ulici, kod Zelenog venca.
Spomen-muzej Ive Andrića otvoren je godinu nakon njegove smrti, 1976., u stanu na Andrićevom vencu 8., u kome je pisac, sa suprugom Milicom Babić, živio od 1958. godine.
Vodič u muzeju Raša Stanisavljević kaže da je njegov život u prestonici Jugoslavije uglavnom bio vezan za književnost i istraživački rad u arhivama i drugim mjestima u kojima je tražio podatke za pisanje svojih pripovjedaka i romana.
Prema njegovim riječima, društveni život Andrića u Beogradu je obilježen druženjima sa književnicima i sa novinarima.
"Andrić je u ovom gradu upamćen po svojoj djelatnosti. Izlazio je u šetnje po Kalemgdanu, u nekoliko kafana kao što su Klub književnika u Francuskoj ulici i Moskva. Najčešće je upamćen u usamljeničkim šetnjama sa šeširom i mantilom, to je neka slika po kojoj ga Beograđani najčešće i pamte", navodi Stanisavljević.
Andrić je, dodaje Stanisavljević, volio da bude otvoren prema ljudima koje njegov rad interesuje, bilo da su u pitanju škole na čije se pozive odlazio i boravio među djecom, ali i sa novinarima.
"Znao je da bude i zatvoren i da, odgovarajući na pitanja, izbjegne da odgovori na ono što nije želio, a riječ je prije svega o ličnom životu", ističe vodič u Andrićevom Spomen-muzeju i naglašava da se i danas mnogo toga ne zna iz njegova života.
Malo je poznato, kako navodi, da je bio oženjen i oni koji prvi put posjete Andrićev dom uglavnom to prvi put saznaju.
Podsjetivši da se rodio u Travniku, odrastao u Višegradu, školovao se u Sarajevu, Beču, Krakovu i Gracu, Stanisavljević kaže da je karakteristično to što je putovao i imao oazu u Herceg Novom.
Stanisavljević smatra da je Andrić bio shvaćen pisac, s publikom koja i danas čita njegove knjige, o čemu svjedoči veliki broj posjeta i interesovanja iz zemlje i svijeta na 40. godišnjicu njegove smrti.
Najinteresantniji eksponat u muzeju, koji se nalazi između zgrada Predsjedništva Srbije i Ambasade Turske, je svakako Nobelova nagrada u obliku zlatne medalje i diplome, koju je dobio 1961. godine za roman "Na Drini Ćuprija".
Po ulasku u Andrićev stan nalazi grafika koja prikazuje Travnik i ram s knjigama. Pored autentičnog rasporeda i izgleda ulaznog hola i salona sačuvan je i izgled Andrićeve radne sobe. U njoj su radni stolovi za kojima je pisao, autentični rukopisi jer nije koristio mašinu i stotine knjiga.
Jedina mapa u njegovoj kući je stara mapa Bosne s toponima na latinskom, tu su radio i TV prijemnici, slika Josipa Broza Tita, rađena za poštansku marku. Među knjigama je i srebren ibrik i slika bijelog anđela.
Andrić je u poslijeratnoj Jugoslaviji bio narodni poslanik u skupštinama BiH i Jugoslavije. Sa Titom se nije puno sretao, bio je član komunista, ali nije, barem zvanično, imao nesporazuma sa komunističkim vlastima.
U sredini otvorene postavke su uniforma ambasadora, kofer i bijele rukavice.
U vitrinama je preko ličnih dokumenata i legitimacija, fotografija, diploma, nagrada i ordenja hronološki prikazan život i stvaralaštvo laureata Nobelove nagrade, inače simpatizera Mlade Bosne i pobornika ideje jugoslovenstva.
Zanimljiva je i figura Omer-paše Latasa koju je Andrić našao u nekoj bečkoj starinarnici. O Omer-paši Latasu je pisao i svoj nedovršeni roman.
Među stvarima koje se ističu su umjetnički i lični predmeti, knjige i časopisi, ali i zemljane i keramičke posude - testije na više mjesta. U salonu su slike-grafike Beograda iz turskog doba.
Bosna i Hercegovina kao duhovna domovina
Povodom godišnjice piščeve smrti, ekipa Anadolije posjetila je Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića u Travniku. Kuća je bila srušena 1970-tih godina, pa je ponovno sagrađena. Namještaj koji se nalazi u kući prikupljen je u Travniku i okolini za potrebe muzeja. Rodnu kuću Andrića krasi tipični namještaj sličan onome korištenom za vrijeme osmanske vladavine. Posjetioci mogu vidjeti zemljanu peč, sofru, musandru, bešiku, minder, šišetu, kao i veliki broj Andrićevih knjiga na raznim jezicima.
Prema riječima kustosa Enesa Škrge, Andrić predstavlja i jedan od najznačajnijih turističkih brendova BiH, jer mnogi turisti dolaze isključivo zbog njega, njegove rodne kuće i, naravno, njegovih djela.
Škrgo smatra da se "zavičaj nije baš odužio piscu na pravi način, kao što se Andrić odužio zavičaju", ali ističe da je Travnik "uvijek bio u dosluhu s Andrićem", te da ga pisac nikad nije napustio, dok god je bila barem jedna osoba koja je čitala njegove knjige.
Ivo Andrić je posljednji put boravio u Travniku 15. oktobra 1972. godine.
No, nakon rođenja više nikad nije kročio u rodnu kuću, čak ni 1974. godine, kada je kuća preuređena i otvorena kao Memorijalni muzej. Književnik je tada živio u Beogradu i bio jako bolestan, zbog čega mu ljekari nisu preporučivali putovanja.
Andrićevi roditelji, Antun Andrić i Katarina Pejić, nisu nikad bili vlasnici ove kuće, jer se Andrić tu rodio slučajno, kad je njegova majka iz Sarajeva došla u posjetu rodbini.
Neka Andrićeva djela, poput pripovijetke "Aska i vuk", romana "Na Drini ćuprija", za koji je nagrađen Nobelovom nagradom, te "Prokleta avlija", koji se uz još neka njegova djela nalaze u lektirama osnovnih i srednjih škola, ali Andrićev lik i djelo danas su veoma malo prisutni u javnom životu BiH.
Kustos Škrgo je, govoreći o tome, podsjetio na pišćeve riječi sa konferencije za novinare 1961. godine, kada je obznanjeno da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
“Vi meni dugujete sve, a ja vama ništa“, rekao je tad Andrić, a Škrgo smatra da je pisac svjetski uspjeh postigao zahvaljujući isključivo indivudualnom radu, vlastitom talentu i dugogodišnjem, iscrpnom radu.
“Andrić, kao pisac postoji sam, kao individua. Nikad ne možemo reći 'to je naš pisac' ili 'to je njihov pisac'. A, zašto Andrić nije prisutan u javnom životu u BiH? Vrlo je teško dati konkretan odgovor. Postoji više razloga, a jedan od njih je tretman cjelokupne kulture i umjetničke produkcije u BiH. To je jedan površni tretman, neprecizan odnos vlasti na svim nivoima i nepostojanje svijesti o tome šta kultura može da znači da državu i narod“, rekao je Škrgo.
S druge strane, Andrić je izjavio da je “sve njegovo iz Bosne“. Također, jednom prilikom je izjavio da je BiH njegova “duhovna domovina“, iz čega se, kako kaže Škrgo, može shvatiti da je sve što je bilo važno za njegovu književnost poteklo iz BiH.
“Andrić je u svoje romane i pripovijetke prenosio teško životno nasljeđe mnogih generacija u BiH“, rekao je Škrgo.
Travnik će 40. godišnjicu smrti Ive Andrića obilježiti na simboličan način, objavljujući jednu kovertu koja je posvećena temi godišnjice njegove smrti. Iz Travnika će povodom ove godišnjice biti poslana jedinstvena poruka, jer će sve poštanske pošiljke iz Travnika danas imati poseban žig na kojem će biti motiv i datum ove godišnjice.
Andrić bio poslanik ispred Travničkog sreza 1948. godine i zanimljivo je da je znatan dio novčanih sredstava koje je dobijao tad za svoj angažman, poklonio rodnom gradu, želeći da se novac upotrebi za razvoj kulturnog života. Nakon što je dobio Nobelovu nagradu 1961. godine, Andrić je postao najveći savremeni sekularni vakif u BiH zbog toga što je poklonio skoro milion američkih dolara, novčani dio nagrade za književnost, bibliotekama u BiH.
Koliko god da je bio povučen i izbjegavao javni život, poznato je ponešto o njegovim navikama. Tako su pronađeni zapisi koji upućuju na to da je Andrić pisao stojeći. Imao je poseban pisaći sto, koji je bio prilagođen za pisanje stojeći. Najpoznatija književna djela napisao je u Beogradu, tokom okupacije u Drugom svjetskom ratu.
Prije toga, jedno vrijeme bio je diplomata tadašnje Kraljevine Jugoslavije, pa je književna djela pisao je širom Evrope, a često i u slastičarnama, kafićima i restoranima različitih gradova, poput Pariza, Madrida, Bruxellesa... Djela su mu prevedena na više od 30 jezika, dok se roman "Na Drini ćuprija" smatra najprevođenijim i najviše puta objavljivanim romanom sa prostora Balkana.