Popularni muzičar, glumac i pisac Nele Karajlić još jednom je posjetio Banjaluku i promovisao svoju knjigu "Fajront u Sarajevu". U njoj je, kako kaže, pisao o mitovima poput Jugoslavije ili Tita, kojeg je nazvao vaspitačem u obdaništu.
U knjizi "Fajront u Sarajevu" je, kako kaže, pisao o nekoliko mitova kao što su osamdesete godine, Jugoslavija, rokenrol, Sarajevo i naravno drugu Titu.
"Te osamdesete su bile vrijeme krize, ali imali smo dobre knjige, dobre filmove, dobru muziku. Imali smo da su se iste godine snimili 'Ko to tamo peva' i 'Sjećaš li se Doli Bel'. Imali smo rokenrol, a on je i dan danas isti, gledam sada plakate, to su i dalje bendovi iz tog vremena, nema novih imena u rokenrolu. Osamdesete su jedna ozzbiljna decenija. Drugi mit je Jugoslavija, država koje više nema. Ona je nosila problematičan način stvaranja u kojem su se dva naroda bez referenduma stavila u tu zajedničku državu, raspala se u šest dana 41. godine, da bi na kraju Komunistička partija napravila nju opet 43. na zasjedanju AVNOJ-a a onda i otjelotvorila 45. godine pa se opet raspala 91. godine. Ja sam o njoj u knjizi svjedočio kroz prizmu socijalnih dešavnaja i rokenrola. Ona je bila obdanište u kom je Tito bio glavni vaspitač. Napravio je tobogane, klaskalice, bazen s pijeskom, a mi smo svi onda direktno iz tog obdaništa otišli u kazneno-popravni dom", rekao je Karajlić.
"Treći mit je Sarajevo, ono je imalo najcrnju etiketu, neki tamni vilajet, prije nego što se pojavilo nešto što zovemo rokenrol. Istoričari bi trebalo da pronađu i zapišu kako takav grad postaje centar smijeha, humora i muzike, čak i sporta. Iluzija je nestala u parilu 92., tačnije 17. novembra 1990. godine kada je pobijedila struja koja nas je vodila u sukob", dodao je on.
Jedan od mitova o kojima piše je i Josip Broz Tito, bivši predsjednik Jugoslavije, koji je kako je Nele objasnio, bio osoba s kojom je imao svoj prvi životni konflikt, iako je u to vrijeme Tito već bio mrtav četiri godine.
"Ja sam tada na jednom koncertu govoreći publici da nam je riknula tehnika izgovorio 'Crko Maršal'. Taj verbalni delikt me doveo u neugodnu poziciju da je Zabranjenom pušenju praktično bičlo zabranjeno da imamo javne nastupe. Razmišljajući šta sam učinio shvatio sam da sam bio prvi koji je napomenuo građane da je Tito mrtav. Nama su govorili tada i poslije Tita – Tito i da treba da nastavimo njegovim putem. Obilazeći sada sve republike vidio sam da je interesovanje za tita opalo, jer emotivni odnos, bilo da ga volite ili mrzite polako nestaje. To daje istoričarima priliku da napišu jednu tačnu priču o fenomenu Tita, gdje je rođen, kada je rođen, da li se radi o jednoj osobi ili više njih i da li je on umro ili je možda još živ".
"Tu je i Top lista nadrealista. Da sam znao da će sve ono što smo prorekli postati istina, nikada ih ne bih snimio. Vjerovali smo da je to samo zabava, ali ispalo je da smo vrlo precizno ispričali priču 90-ih. TLN je bio ventil u tom periodu od 89. do 92. kada sam proveo brojne neprospavane noći u razgovoru sa svojim prijateljima pričajući kako ćemo se izvući iz tog što dolazi, a to je rat. TLN je postala kult za kojeg nema preciznog objašnjenja. Ima tu i tehničkih i taktičkih i glumačkih mana, ali zahvaljujući tom našem šarmu donijela je svježinu i snagu koja se dan danas gleda“, rekao je Nele.
Motiv za pisanje ove knjige, objasnio je Nele, između ostalog bio je da se ispriča priča o jednom vremenu koje teško može da se može vratiti.
"Ti mladi ljudi koji bi trebali to da čitaju, a ja sam ispred sebe uvijek imao svoju djecu kao model tih mladih ljudi, oni bi mogli da vide kako je to izgledalo u ono vrijeme kada je postojala utopijska slika svijeta kada smo mi kao klinci imali ideju da se može promijeniti svijet, da ga možemo učiniti boljim. To je bilo to društveno uređenje koje smo zvali socijalističko samoupravljanje ili ne znam ni ja šta. Danas je kapitalizam, situacija je potpuno drugačija. Dok su nas u socijalizmu učili jednim stvarima, sad nas uče drugim, sad nam kažu d aje raj ovo što živimo, da je raj smješten u šoping molovima i da se može uzeti za određeni iznos novca i kada raj uđe u šoping mol i kroz tv i internet kanale u kojima je samo roba ono što je mjerodavno tada kao kulturni rezultat dobijete turbofolk ili Bijonse, a u ono vrijeme kada je ideja bila mnogo iznad materija i kada je utopijska slika svijeta bila ta koja vodi mlade ljude tada smo imali Bitlse. I Zabranjeno pušenje“.
Ljepši dio knjige, ističe, vezan je za rok muziku i religiju kojoj su oni vjerovali.
"Bila je ta utopijska slika da se svijet može promijeniti svirajući i to je doprinijelo da je to bilo tako kvalitetno. Ukoliko vjeruješ da možeš da proomijeniš svijet, ti ćeš biti Bitls, a ako ne onda će to biti turbofolk iili Bijonse. Mi smo te 1984. godine kada smo počeli da sviramo vjerovali da možemo da promijenimo svijet i to danas funkcioniše te pjesme kao da je to snimljeno prekjuče“.
Njegove riječi potvrdila je i scena u parku Petar Kočić nekih tridesetak metara dalje. Tokom promocije knjige sa razglasa je išla muzika Zabranjenog pušenja, a kada je ona završena i tehnika ugašena, ona se i dalje čula. Nekoliko tinejdžera sjedili su na klupi ispod spomenika Kočiću i uz zvuke gitare pjevali Neletove pjesme, potvrđujući njegove riječi.
Ipak, prema Neletovom mišljenju, mladi ljudi su generalno uspavani.
"Oni su uspavani, kapitalizam je mnogo inteligentan, to je nadsvijest. Mi svi trčimo, kapital i profit stoje iznad nas i mi smo njegovi manje ili više robovi. Čak i oni poput Bil Gejtsa su robovi, nikako drukčije ne mogu da misle bez svih cifara, izvještaja jutarnjih koliko je ko dobio. Mladi nemaju vremena da se osvijeste, da progledaju, danas u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, čak i u Evropi, najbuntovniji su fudbalski navijači, od kojih možemo očekivati bunt, ali ne možemo očekivati mišljenje, a s druge strane jedinu nadu nam pruža ova Grčka, jer ona je kao prva ta neka koja je primijenila. Moram priznati najveći ljevičar danas je Papa, on je taj koji svojim izjavama pokušava otrgnuti od profita kao fundamentalne nadsvijesti koja nas gura u haos“, ističe Karajlić.
On smatra da je teško ponoviti uspjeh na TV-u kakav su imali Top lista nadrelista i osvrnuo se na današnje TV sadržaje.
"Narod je razbijen stotinama hiljada informacija dnevno. Jedno dijete danas za dva dana ima više informacija nego Napoleonov general u cijelom svom životu. Te informacije ne daju vremena da ih verifikujete, da vidite da li su tačne ili netačne, i u tom haosu lako je pomiješati netačne sa tačnim da se dobije slika o nečemu koja je zgodna za onog koji je kreira. To je to tzv. spinovanje. U tom haosu informacija vrlo teško je izvući neku formu koja je poput Top liste nadrealista, ja sam pokušao sa 'Nadrealnom televizijom' i mi smo napravili herojski pomak u kojem smo imali skeč koji traje 15 minuta koji je bio gledan, u današnje vrijeme je to skoro nemoguće, danas se poslije 25 sekundi mijenja kanal. Vrlo je teško uspjeti na ovoj količini informacija“.
Trenutno radi na projektu "Nadrealna istorija“ koji bi trebao da bude realizovan u saradnji sa Radio-televizijom Srbije.
"Projekat 'Nadrealna istorija' govori o jednom dječaku iz novosadske gimnazije koji dolazi kasno noću sa koncerta Beogradskog sindikata i ujutro dolazi bunovan u školu, zaspi na času istorije koji vodi jedan glup i dosadan profesor istorije, kojeg glumim ja, međutim u jednom momentu budi se se u jednom velikom studiju u kome taj profesor više nije glup i dosadan nego jako zanimljiv i on ga kroz vrijeme vodi u vrijeme pred sarajevski atentat i mi upoznajemo sve glavne likove i njihove aktivnosti koje su obilježili jedan od najvažnijih istorijskih događaja ne samo 20. vijeka nego u istoriji čovječanstva uopšte. Ako Bog da gledaćemo to ove godine, ali situacija je napeta. Imamo generalni pristanak RTS, oni su jedina televizija koja to može da napravi, problem je što sada RTS ima te pretumbačine, biraju novog direktora, ali mi stojimo kao zapete puške“, kaže Nele i dodaje da je tokom rada na ovom serijalu naišao na mnoge zanimljive stvari.
„Našao sam neke zanimljive stvari, neke dijelove koji su genijelni. U svom opisivanju Danila Ilića Ivo Andrić kaže 'imao je običaj da igrajući bilijar zbija šale tako što govori jezikom sarajevskih muslimana' što je genijalno i znači da je 1912. godine isti fazon koji su radili Nadrealisti bio smiješan, govoriti kao Sarajlija. Taj humor te vrste je postojao, a mi smo bili ti koji ga produžavamo“.
Nele Karajlić nedavno je bio u rodnom gradu što je izazvalo veliku pažnju samih Sarajlija ali i cijelog regiona. Mnoge posjetioce na promociji zanimalo je da li je to upravo ono što se nalazi u šestom, dopunjenom izdanju, ali se u tom dodatku Nele ipak nije bavio tim.
"To će biti u sedmom izdanju (smijeh). Nažalost ja sam pisao o ovome prije nego što ću otići u Sarajevo, ali sam napisao jedan pogovor u kojem sam baš pisao o tom Sarajevu i o tom fenomenu kako je moguće da jedan grad koji nije imao kroz istoriju neku laskavu prošlost i poziciju u kojom bi mogao da postane najomiljeniji grad u bivšoj Jugoslaviji to ipak uspio. Negdje u tom pogovoru pokušavam da otkrijem te neke zagonetke tek kad sam naletio tek kada sam izdao knjigu, jer njiga je mene vratila u tu temu ja, Sarajevo, osamdesete... Prije toga svirao sam po svijetu i nisam imao nikakv kontak sa Sarajevom ali i sa regionom. Da li sam znao da će ovako biti? Kladio sam se da će tako biti, jer ovi moji drugari koji su rekli 'aj ba neće te niko prepoznati' oni su izgubili opkladu. Ali naravno nisam mogao očekivati da će biti tolika navala, ali najzanimljivije mi je to što ta srdžba i dalje postoji ona srdžba koja nas je uvela u rat sada je malo dodata. Ja sam malo razočaran nedostatkom tolerancije i demokratije koja bi trebala poslije ovoliko godina da saživi sa stanovnicima današnjeg Sarajeva. Mislim da bi Republika Srpska morala na neki način malo da pomogne da ljudi u Sarajevu shvate da postoje neki ljudi koji ne misle kao oni i na neki način bi im trebalo pomoći tajne demokratije jer će shvatiti da im je tada život mnogo ljepši nego što je sad“, zaključio je Karajlić.