Jedan od najvećih slikara postimpresionizma i začetnik kolorističkog ekspresionizma Vinsent Van Gog, umro je na današnji dan prije 125 godina, nakon što je dva dana ranije pucao sebi u prsa.
Svojim djelom stvorio je poredak koji se suprotstavlja haosu stvarnosti kakvom je bio okružen, a njegova umjetnost bila je pokušaj da uredi svijet sa kojim, očigledno nije mogao da izađe na kraj.
Protiv neshvatljivosti takvog svijeta, Van Gog se borio svojom oštrom, teoretski zasnovanom kritikom, na njegovu bezličnost odgovorio je svojim odmjerenim patosom, a njegovu je kolotečinu razbio žarom svoga solipsizma. Cilj mu nije bio da pobjegne od stvarnosti, ni da pati odričući se, već da je učini opipljivom u jednom sveobuhvatnom smislu. Na taj način mu je umjetnost omogućila da taj, u osnovi neprijateljski svijet, prihvati kao svoj.
Međutim, Van Gogov umjetnički dar priznat je tek poslije njegove smrti. Građansko društvo čiji mu je sistem vrijednosti čitavog života bio odvratan, počeo je da ga naziva genijem. Moderno doba voli da se poigrava sa predstavom usamljenog, neshvaćenog umjetnika i sudbina Van Goga je savršen primjer za predstavnike avangarde, koji prvo biva proganjan i osporavan, a kasnije postaje cijenjen i slavljen.
Autsajder umjetnosti sa periferije društva, postao je važna umjetnička ličnošt i decenijama poslije smrti jedna je od najuticajnijih figura u umjetnosti. Za svog života prodao je samo jednu sliku, njegova najbolja djela nastala su za manje od tri godine i to pred kraj života, a specifična su po strastvenim pokretima četke, intenzivnim bojama, kao i u kretanju linije i forme.
Bio je veoma plodan umjetnik, s obzirom da je za 10 godina, koliko je slikao, napravio oko 900 djela, a među najpoznatijim su djela iz serije “Suncokreti”, zatim “Irisi”, autoportreti, “Žitno polje sa čempresima”... Njegov neponovljivi spoj forme i sadržaja je moćan, dramatičan, lirski ritmičan, maštovit i emotivan, a za samog umjetnika je predstavljao način da objasni svoju borbu protiv ludila i njegovo razumijevanje duhovne suštine, čovjeka i prirode. Van Gogova estetika je proizvod njegove averzije prema tradicionaalnim normama ili njegove solidarnosti sa siromašnima, ali i nedovoljnog poznavanja tehnike slikanja. Uspio je da se sabere i identifikuje sa svojim umjetničkim bićem i da ozbiljnim i upornim vježbanjem popuni nedostatak svoje slikarske tehnike. Umjetnost je tako postala sredstvo samoizražavanja, gdje ljepota i ružnoća nisu kategorije opšteg pravila, već dio individualnog sistema vrijednosti.
Postavljena još tokom 18. vijeka, u filozofskim djelima Edmunda Berka i Denija Didroa, estetika ružnog postaje odlika Van Gogovog djela, a deformacije i vrišteće boje postaju njegov lični doprinos umjetničkoj kreativnosti. Njegov slikarski jezik je uvijek ostao utemeljen u konkretnoj stvarnosti isto koliko je bio komentar na nju. Bio je i toliko ličan da bi ga primjena opštih konvencija slikarskog jezika potpuno uništila.
Od kada mu je umro otac, 1885, život mu je u Nojnenu u kojem je živio postajao sve teži. Mještani su zazirali od njegovog nepredvidljivog ponašanja. Mada je volio te ljude i osjećao da je dio njih, ipak nije pronalazio način da im se približi, tako da je odlazak u Antverpen označio promjenu ne samo u njegovom ličnom životu, nego i tematsku promjenu unutar njihovih djela.
Osim što je bio veliki umjetnik, Van Gog je ostao poznat i po svojoj ekscentričnosti i ćudljivoj naravi što je i pokazao kada je u napadu bijesa i ljubomore sam sebi odsjekao uho.
Početkom 1886. godine odlazi u Pariz gdje upoznaje Anri de Tuluz-Lotreka, Pola Gogena i Pola Sezana. Iako u Parizu niko nije želio njegove slike, smogao je snage i vjere u sebe da nastavi da slika. Iz Pariza odlazi u Arl, na jugu Francuske, gdje je našao nadahnuće za svoja djela, a tu mu se u jednom momentu pridružuje i Gogen prije odlaska na Južna mora.
Zbog duboke depresije 1889. godine na vlastiti zahtjev je primljen u psihijatrijsku bolnicu u San Remi, a sljedeće godine, u svojoj 37 godini, puca sebi u prsa i umire nakon dva dana, 29. jula 1890. godine.
Van Gogova djela danas su među najskupljim na svijetu, a mogu ih priuštiti samo najbogatiji, s obzirom da se slike, koje nije mogao da proda za života, sada procenjuju u milionima dolara.