Miloš Crnjanski je jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti. Podsjetimo se nekih njegovih mudrih misli.
Crnjanski je rođen 26. oktobra 1893. godine u Čonogradu, a umro u Beogradu na današnji dan, 30. novembra 1977.
Osnovnu školu je završio u srpskoj vjeroispovjednoj školi kod učitelja Dušana Berića u Temišvaru, dok je maturski rad branio u temišvarskoj gimnaziji kod katoličkih fratara pijarista. Odlazi u Beč na studije medicine 1913. godine, koje nikada ne završava. Šest godina kasnije upisuje književnost, koju brzo završava. U tom periodu započinje i druženje sa Vidom Ružić, sa kojom se kasnije i vjenčava.
Radio je kao profesor, novinar, ataše...Kada je počeo Drugi svjetski rat, s obzirom da je bio u diplomatskoj službi, šalju ga iz Rima, preko Madrida i Lisabona za London u kome će provesti ostatak rata u emigraciji.
Radi svakakve poslove, počev od toga da raznosi knjige, obavlja posao računovođe...U Londonu 1951. godine uzima britansko državljanostvo. Ubrzo uspijeva da završi i fakultet za hotelijerstvo na univerzitetu u Londonu.
S obzirom da je bio član međunarodnog PEN-kluba, bilo mu obezbijeđeno da se na mašini otkucaju njegovi romani.
U Jugoslaviju se vraća 1965. godine.
Crnjanski je napisao veliki broj djela na razne teme. Pisao je poeziju- "Lirika Itake", "Odabrani stihovi", "Lament nad Beogradom", potom pripovjetke- "Priče o muškom" i romane- "Dnevnik o Čarnojeviću", "Seobe", "Druga knjiga Seoba" i "Roman o Londonu".
Preminuo je 30. novembra i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Po njegovoj želji iz testamenta, Narodna biblioteka Srbije je 1979. godine primila zaostavštinu koju je ostavio.
********
Ne, ne postoji nikakva zajednica ljudi. Priča je to. Postoji samo samoća čovjeka.
Nada je najviši stepen mudrosti u ljudskom životu.
Oni, koji ne umiju da se pretvore u glumca u svom životu, postaju ostrva.
U budućnost treba ići. U budućnost gledaju i idu, svi srećniji narodi.
Ja vidim da će doći jedno bolje stoljeće. Ono uvijek dolazi.
"Želim da poslije snova ne ostane trag moj na tvom telu. Da poneseš od mene samo tugu i svilu belu
i miris blag…"
Život se ne mijenja, on prolazi.
Sa romanima kakvi su danas, ne može se dići revolucija.
Nigde na svijetu ne govori se o nama tako ružno kao kod nas. Što je gore, nigde na svijetu ne dozvoljava se tako lako drugome da to čini kao kod nas.