Ovogodišnja selektorka Teatar festa, banjalučka glumica Ljiljana Čekić za MONDO pričala o pozorišnoj umjetnosti i problemima sa kojima sa suočava kako teatar, tako i samo društvo.
Teatar fest Petar Kočić 2016 biće održan od 18. do 24. maja u Banjaluci. U okviru takmičarskog dijela gledaćemo šest predstava na velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske. Iako financijska podrška nije na zavidnom nivou, domaća publika imaće priliku da pogleda šest kvalitetnih predstava pozorišnih kuća iz regiona.
Naša poznata glumica Ljiljana Čekić kaže da je obaveza Teatar festa prije svega da svojim gledaocima predstavi najbolja pozorišna ostvarenja iz okruženja, poznajući i pritom vodeći računa o ukusu lokalne publike.
"Postoji izvjestan broj predstava, poput 'Marije Stjuart' Narodnog pozorišta Beograd, koje zbog scenskih ograničenja pozornice nikada neće doći u grad na Vrbasu, kao što postoje predstave čiji troškovi višestruko prevazilaze finansijske mogućnosti najznačajnijeg pozorišnog festivala u Republici Srpskoj.
Selekcija Teatar festa obuhvata izbor predstava nastalih prema tekstovima domaćih dramskih pisaca, iako, prema propozicijama festivala, to pravilo nije bilo limitirajuće. Prethodno pomenuta Šilerova drama odigrana u beogradskom Narodnom pozorištu sigurno bi se našla u selekciji kada bi u Banjaluci postojao prostor u kome bi ona mogla biti odigrana”
OVDJE I SADA (Hic et nunc)
Festivalski moto "Ovdje i sada" odnosi se na sadašnjost. Osnovni kriterijum tokom izbora bile su kvalitetne predstave, a sve teme su primjenjive na području Balkana.
"Nepovoljna finansijska situacija u cijelom regionu uticala je na redukciju premijerno odigranih predstava, pa samim tim i broja onih koje bi mogle biti uvrštene u selekciju.
Pojedina pozorišta iz sasvim ličnih (ma šta to značilo) razloga (neinventivnost, neinformisanost, pa čak i nemarnost) nisu prijavila ili su značajno kasnila sa prijavom svojih predstava za učešće na Teatar festu"
Uvidom u tekuću pozorišnu produkciju jasno se uočava nekoliko dominantnih estetika koje njeguju repertoarska pozorišta. Najznačajnija ili najbučnija svakako je ona koja sebe naziva društveno angažovanom, a zapravo predstavlja oblik političkog obračuna sa neistomišljenicima. Takođe, svjedoci smo sve češćih “ratnih tema” na pozorišnim daskama.
Da li je publici dosadilo da je kultura konstantno podsjeća na rat?
“Nekrofilna ratnorazbuđujuća tematika koja već više od dvije decenije galami kako je bio rat i kako to niko nikada ne bi smio da zaboravi. Mislim da bi naša publika bila srećnija kada bi joj pružili bar jednokratnu priliku da zaboravi, ali čini se da nećemo skoro dočekati vrijeme kada ćemo se baviti životom. Možda je ipak ovim prostorima fokusiranje na smrt imanentno?
Repertoarska pozorišta imaju obavezu da igraju određeni broj klasičnih dramskih djela, kako domaće tako i strane baštine. Međutim, niko nije rekao da igrajući tekstove čiji je kvalitet potvrdilo vrijeme, odnosno tekstove koji su opstali na našim i svjetskim scenama decenijama, pa i vijekovima, da rediteljski i glumački rukopisi moraju preuzimati estetiku staru decenijama.
Većina pozorišta u okruženju boluje od resavsko-prepisivačkog repertoarskog manira. Nerijetko se događa da se jedna uprava dosjeti ili pronađe zanimljivu dramu, da bi u narednih nekoliko sezona taj tekst posato inspirativan brojnim upravama i rediteljima.
Tako počinje mučno cijeđenje i recikliranje pronađenog teksta bez mnogo inovativnosti i kreativnosti.
Uznemirujuća je spoznaja da na našim scenama domaća savremena komedija gotovo ne postoji. Ako se na repertoar postavlja ovaj žanr, uzimaju se provjereni tekstovi živih i mrtvih dramskih klasika. Tako su na našim prostorima najčešće komedije one rađene po tekstovima Nušića, Sterije, Dušana Kovačevića i Aleksandra Popovića. Drugi komediografi predstavljaju scenski incident"
Da li ima nade za izlazak iz tog začaranog kruga?
"Postoji određen broj (ne baš veliki) ljudi koji žive za teatar, ljudi koji pokušavaju da se bave istraživanjem u najuzvišenijem i najplemenitijem smislu, stavarajući pravu pozorišnu umjetnost. Njihovo stvaralaštvo mora biti prepoznato čak i onda kada finalni rezultat nije najblistaviji.
Njihovu neustrašivost moramo hrabriti, jer ćemo bez ovih lučonoša ostati izgubljeni u mraku"
Kao selektorka ovogodišnjeg festivala Ljiljana je odgledala 39 predstava pozorišnih kuća iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske čije su prijave blagovremeno stigle na adresu Narodnog pozorišta Republike Srpske i među njima napravila svoj izbor. Kako kaže, jednom broju predstava inherentno je savremeno življenje dok druge korespondiraju sa sadašnjošću na kognitivnom nivou.
Kada uporedite našu sa produkcijom pozorišnih kuća iz regiona da li je razlika velika?
"Nema značajanih razlika. U nekim stvarima smo za nijansu bolji, u nekim lošiji. Mi smo dio jednog prostora i samim tim i naše pozorište, obrađujemo teme koje su podjednako interesantne na ovom jezičkom prostoru i teme koje su podjednako zanimljive svima u regionu"
Svake godine za Teatarfest se traži karta više, ali i postavlja pitanje da li je cijena od 20 KM ipak velika za nas?
"Nije problem u cijeni već u tome što naši ljudi nemaju novca! Nigdje u svijetu pozorište nije jeftino. Cijena je stvar dogovora kuće, ali mi nikako ni sa tom cijenom ne možemo pokriti troškove.
Ministarstvo prosvjete i kulture pomaže veliki dijelom, kao i grad, ali troškovi su veliki: igranje, troškovi transporta, smještaja ekipe..."
Ljiljana dodaje da kao i uvijek najveće intresovanje vlada za beogradske predstave u kojima igraju zvijezde srpskog glumišta.
POZORIŠTE KAO EDUKACIJA
"Najveći problem za mlade glumce je to što kada završe Akademiju nemaju gdje da rade. Malo je tržište. Ako u društvu postoje neke loše pojave – onda one postoje i u pozorištu"
Da li je teško pozorištu voditi bitku sa šundom?
“Problem je u nedovoljnom obrazovanju publike. Niko ko npr. završi Muzičku školu nije dobar konzument kiča, može da bude proizvođač istog jer se okrene komercijalnoj strani, ali sigurno neće biti konzument neko ko se školuje da svira Baha ili Mocarta.
Publiku treba edukovati kako bi još više odlazila u pozorište. Dobar način stvaranja pozorišne publike je rad amaterskih pozorišta jer tu negdje prolazi upoznavanje sa teatarskom umjetnošću. Bivši amateri koji ne odu u pozorište postaju najbolja publika.
Takođe, kod nas ne postoji ni kvalitetna kritika što je loše, moramo da stvorimo dovoljan broj pismenih ljudi koji su u stanju da se bave pozorištem na kritički način. U temelju svega je obrazovanje.
Generalno najveći problem je u lošem obrazovanju, reformama u školstvu, idemo samo niže i niže. Kada bi ozibljnije postavili sitem obrazovanja u svim oblastima dobili bi kvalitetnije ljude, ne kažem da ih nemamo, ali oni kao da su sklonjeni, a u prvi plan se postavljaju ljudi sumnjivog kvaliteta.
Nešto nije u redu ako na čelu značajnih institucija držite ljude sa srednjom stručnom spremom koje ne podcjenjum. Nemoguće je da među osobama koje su prošle visoko obrazovanje nema dovoljno kvalitetnih osoba. Nekome sigurno odgovaraju ljudi sa srednjoškolskim obrazovanjem sa kojima mogu lako da manipulišu - tu je korijen problema.
Studirala sam prije rata i nama su profesori govorili da je srednja škola elementarni nivo obrazovanja i bila sam sigurna tada da je to tako, a sada dolazim u situaciju da vidim kako ljudi koji vode ovo društvo imaju regulrano završenu samo srednju školu, a ponekad ni to.
Problem je što su ljudi koji imaju znaje, a nemaju neke socijalne vještine jer ih jednostavno nisu stigli razviti, nepotrebni u mehanizmima moći. A te vještine su očigledno potrebnije da bi neko bio u poziciji odlučivanja. Sada znanje proglašavamo viškom.
Čovjek mora da bude trgovac da bi opstao u ovim vremenima, a većina kvalitetnih ljudi ne zna da naplati svoj rad. Kako u cijelom društvu, tako je i u pozorištu.
Pratite MONDO na Facebooku, Twitteru ili Instagramu!