O radu na predstavi "Sinovi umiru prvi" čija će premijera biti u subotu 5. marta u Narodnom pozorištu Republike Srpske, ali i o stanju na našoj pozorišnoj sceni, za MONDO portal govori režiser Marko Misirača.
Marko Misirača je mladi režiser, koji je studirao u Beogradu, široj publici postao je poznat režirajući brojne predstave, filmove i serije kako u RS i Srbiji, tako i Federaciji BiH.
Njegov rad i talenat možete vidjeti u novoj predstavi NPRS-a "Sinovi umiru prvi" koja je rađena prema djelu hrvatskog autora Mate Matišića.
"Mnogo je tema i bolnih pitanja koje otvara ovaj izuzetan komad. Zato mislim da je važno što smo danas, više od dvije decenije nakon rata u BiH 'Sinove' postavili na scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske u Banjaluci i napravili predstavu koja nas, poput onog Gogoljevog ogledala suočava sa mnogim ratnim i poratnim traumama koje svi živimo na ovaj ili onaj način, ali i predstavu koja na problem ratne i poratne stvarnosti gleda 'odozgo', iz ptičje perspektive, sa potrebnim otklonom kroz koji ćemo mnogo bolje osjetiti ono što nas tišti.
Matišićev komad predstavlja svojevrsni žanrovski sinkretizam: Ima tu svega i to na jedan jako promišljen način: Od antičke tragedije do komedije apsurda sa elementima crnog, 'montipajtonovskog' humora.
Realistična groteska bilo bi, možda, najtačnije žanrovsko odredište naše predstave", riječi su mladog režisera.
Matišićev original dešava se u selu Ričice kod Imotskog, u Dalmatinskoj Zagori 2002. godine, dok je vaša adaptirana verzija „premještena“ u selo Rekavice kraj Banjaluke. U komadu ste obradili ratne i poslijeratne traume stanovnika ovoga sela. Na koje ste konkretno probleme željeli da ukažete?
“Radi se o komadu jednog po meni najzanimljivih i najvažnijih pisaca trenutno na našem prostoru. Mate Matišić je pisac srednje generacije, već više od dvije decenije prisutan u pozorišnom svijetu, a nažalost tek sada ga otkrivaju naša pozorišta. Riječ je o izuzetnom autoru koji je duboko utisnut u ovome vremenu.
Komad ‘Sinovi umiru prvi’ je jedan od tri komada iz triologije koja se sastoji još od komada ‘Ničiji sin’ i ‘Žena bez tijela’, a koja govore o postratnim traumama, o onome što danas ljudi žive, dok neki ljudi koji su na vlasti, koji vode ove države, nastale nakon rata, nekako to pokušavaju da stave pod tepih i da ignorišu njihove probleme.
Ovaj komad vrišti od aktuelnosti. Danas baš na probi komentarišemo kako je sve aktuelno jer se pominje štrajk glađu, a evo u parku su štrajkači, neki dan se čovjek zapalio... tako da je komad totalno preslikao našu stvarnost. Originalan komad je smješten u 2002. godinu, a mi smo malo pomjerili datum u 2008. u vrijeme kada su ovdje bili aktuelni protesti ratnih vojnih invalida, kada ih nisu pustili da uđu u zgradu vlade.
Komad govori o starcima koji još uvijek traže nestalu djecu i njihovim sinovima, preživjelim borcima, koji imaju PTSP. Neki od njih imaju grižnju savjesti što su preživjeli rat, što nisu slavno poginuli za otadždbinu i oni žele da skinu taj teret sa sebe, žele da pronađu svoje mrtve saborce. Sa druge strane tu je mafija koja je povezana sa državnim vrhom, koja ih ucjenjuje i traži od njih pare kako bi im otkrili detalje o masovnim grobnicama.
Iako ovo zvuči strašno i morbidno, ono što je zabavno i zašto je ovaj pisac toliko izuzetan je to što je uspio da sve pretoči i uvije u tragikomediju, sve dovodi do apsurda, do Monti Pajtona čak, pa vjerujem da će ljudi vrištati od smijeha i da će tek kasnije kada se predstava završi sklopiti kompletnu sliku u glavi i shvatiti komad. Pisac je to dobro, u najboljoj tradiciji balkanskog humora opisao oslanjajući se na Dušana Kovačevića i na sve komediografe, koji su crnim humorom obrađivali važne teme“
Komad je igran u HNK Osijek i u BNP u Zenici. Možete li povući neku paralelu između ovih adaptacija?
“Praizvedba je u igrana u Gaveli 2005. godine, u režiji Božidara Violića, tu su igrali velikani hrvatskog glumišta Pero Kvrgić i Ljubo Kapor, imala je dug život, dok je verzija u Osijeku zabranjena, jednostavno je nečujno nestala sa repertoara zato što su se u njoj pronašli neki ljudi na vlasti u Osijeku, koji su stvarno trgovali mrtvima sa Srbima i Hrvatima, oni su stvarni pripadnici mafije o kojima govori ovaj komad i tako je predstava tiho skinuta sa repertoara.
U BNP-u, u Zenici rađena je bošnjačka verzija predstave, u bošnjačkom selu, a ovom mojom pričom se zapravo zatvara taj krug što Matišiću jako imponuje kao piscu, da taj problem o kojem on govori nadrasta etnički momenat.
Oni što su nam govorili da slavno treba da poginemo za otadžbinu, koji su slali našu djecu u rat, za to vrijeme su privatizovali fabrike, a danas nam prodaju naše mrtve i ako publika shvati poentu shvatiće da smo mi prevareni u prethodnom ratu”
Osim što sam naslov komada referiše na našu ratnu i poratnu stvarnost, kao i na istoriju ovih prostora (na starce što su uvijek ispraćali u rat sinove koji su umirali prvi), kao dominantna tema predstave nameće se bolno pitanje na koje odgovora nema: koliko je traganje za prošlošću i iskopavanje starih rana zaista potrebno i neophodno? Da li nam kopanje po toj prošlosti donosi samo nesreću i otvara uvijek novi krug mržnje?
"To je taj začarani krug oko nas. Matišić pravi odličnu metaforu na realističnom planu, glavni glumac tragajući i insistirajući na tome da završi potragu za nestalima, metaforički kopajući po prošlosti, zapravo ubija svoje nerođeno dijete. To je jedna velika metafora, da te nove generacije koje dolaze mi nekako ubijamo li im usađujemo još veću mržnju iz koje im ne damo da izađu.
To su vječita pitanja koja nas muče (Jasenovac, Srebrenica i druga stratišta...) Imamo to iskustvo prethodne države u kojoj su te teme bile zataškane što je možda bilo dobro, svi ti međunacionalni sukobi su nekako strpani pod tepih da bi ljudi išli naprijed, međutim očigledno to trpenje pod tepih se pokazalo kao kobno, ako se na vrijeme nije rasčistilo kasnije nam se odbilo o glavu, a opet danas se previše raščišćava i dalje nikako da se definišu neke stvari.
Ova predstava će postaviti to pitanje, ali odgovor ne može dati"
Da li ima nade da izađemo iz tog kruga?
“Matišić nam poručuje da možemo da izađemo, da treba da izađemo, daje se neka nada, sama činjenica da se ovaj komad hrvatskog autora radi u NPRS to potvrđuje. Komad se duboko tiče nas. Mislim da je ova predstava hrabara i značajna, hvala umjetničkom direktoru što je ovo stavio na repertoar. Činjenica da možemo govoriti o ovim stvarima je nada da možemo izaći iz tog kruga"
Skoro svaki drugi film ili predstava na našim prostorima obrađuje ratnu ili poslijeratnu tematiku. Čini se da je rat neiscrpan izvor inspiracije kod umjetnika?
“Rat suštinski nije završen, neke stvari se nisu očistile, i dan danas se traga za nestalima, vrše se sudski procesi za ratne zločine, ne možemo se dogovoriti šta se desilo u tom ratu, i dalje su tu pitanja da li je bio otadžbinski rat, da li je bila agresija i kada pričamo o krompiru i kupusu mi zapravo stalno pričamo o tom etničkom problemu i pitanjima rata.
Pretpostavljam da je to razlog zašto se umjetnici stalno vraćaju toj tematici i u svijetu se uvijek vraćaju ratnim temama. I danas se snimaju filmovi o tematici Drugog svjetskog rata, evo sada je film mađarskog režisera dobio Oskara...
Umjetnicima je uvijek zanimljiv neki sukob jer tu ljudi pokažu neke svoje jake emocije, pretpostavljam da je to tema koja je svima zanimljiva"
Okupili ste odličnu glumačku ekipu na predstavi. Kako ste zadovoljni saradnjom sa našim najboljim glumcima?
“Sa svima njima sam već sarađivao na raznim projektima, na filmovima i u drugim pozorišnim kućama, ali ovo je prvi put ovako da su svi zajedno u jednom projektu, ovo je jedan od najboljih ansambala u regionu to više ne treba pominjati, niz nagrada to potvrđuje, svi ga dižu na pijedestal jednog od najboljih u regionu.
Zanimljivio je da su svi stali iza ovoga projekta što je jako važno za glumce našeg vremena jer glumac nije samo puki interpretator uloge koju igra već stoji iza ideje i projekta. Svima je stalo da ovo ispadne dobro, predstava je puna odličnih kreacija i svi glumci su odlični"
POGLEDAJTE FOTOGRAFIJE SA GENERALNE PROBE
Imali ste priliku da radite u pozorištima kako u RS, Federaciji BiH, ali i Srbiji. Kako biste opisali stanje na našoj teatarskoj sceni? Poslanici Narodne skupštine RS su nedavno usvojili Nacrt zakona o pozorišnoj djelatnosti koji su vodeći ljudi pozorišne scene okarakterisali kao veoma loš. Kako komentarišete to?
“Nacrt zakona se naslanja na ovu našu priču, scena je loša u regionu, ali pogotovo u BiH jer ovdje ima jako malo pozorišta, nova se ne otvaraju. Samo u RS ima nekoliko gradova koji bi morali da otvore profesionalna pozorišta, ali to se ne dešava (Doboj, Bijeljina…) glumci diplomiraju, a nemaju gdje da rade.
Nije to samo u pozorištu, mnogo veći problem je u zdravstvu, prosvjeti, svi se mi unutar naše branše borimo dobrim predstavama, one uvijek nađu svoj put do publike i kada nisu puka zabava i kada postavljamo teme.
Predstave ‘Radnička hronika’, ‘Balon od kamena’ su imale svoj uspjeh iako nisu puka zabava, pozorište će preživjeti, ako živi već 2000 godina preguraće i ovo, sada se malo traži gubi se, pokušava da dobije trku sa medijima, preživjeće jer je živa riječ i kontakt sa čovjekom ne može da umre"
Svjedoci smo sve većeg prisustva šunda, kiča i treša u medijima, koji umjesto da se smanjauje još više bilježi rast među publikom. Kako se boriti sa tim?
“To je stvar mode. Pozorište i književnost će preživjeti. Sada je loš period, ali proćiće moramo da se borimo za to, vratiće se ljudi na pravo, vrijeme će pokazati šta je prava vrijednost”
Tokom svoje bogate karijere sarađivali ste sa poznatim imenima našeg glumišta kao što su Tihomir Stanić i Goran Marković. Koga biste još izdvojili, ko je još uticao na vaš rad?
“Postoje neki ljudi koji su stubovi na koje se možete osloniti. Meni je bio važan rad sa Goranom Markovićem i Dejanom Mijačem koji su postigli vrh na našim prostorima.
Pored Stanića ima tu još mnogo ljudi od kojih sam mogao naučiti kao npr. Nikola Ristanovski i Egon Savin. Postoje i dalje ti stubovi u našem društvu na koje mi možemo da se oslonimo i da učimo, samo ih treba prepoznati”
Marko Misirača se okušao u filmskim i serijskim projektima, ali kaže da je njegova najveća ljubav ipak pozorište.
“Pozorište nosi neku autentičnost zato je dragocjenije”
O NAREDNIM PROJEKTIMA
Misirača je za MONDO otkrio da će uskoro biti održana i premijera predstave sa Tihomirom Stanićem, koja će biti specifična po tome što će biti igrana u kafanama širom regiona.
"Komad Tomasa Bernharda govori baš o ovome što smo pričali i postavlja pitanje da li visoka umjetnost uopšte više ima smisla u vremenu kada je sve obezvrijeđeno, kada je sve dovedeno na nivo šunda kiča i estrade.
To je priča o jednom velikom umjetniku i piscu teatar Maheru koji je izrevoltiran napustio instituciju. Premijera će biti u Beogradu na Skadarliji u kafani 'Zlatni bokal'"
Pratite MONDO na Facebooku, Twitteru ili Instagramu!