Godina je 2017. predsjednik Francuske je musliman, slična koalicija dolazi na vlasti i u Belgiji i Holandiji, EU počinje pregovore sa Egiptom, Tunisom, Alžirom i Libanom.
Prošlo je više od godinu dana otkako je objavljen roman „Pokoravanje“ Mišela Uelbeka i tokom te godine koja je iza nas dosta se pisalo o ovoj knjizi. U Srbiji je „Pokoravanje“ ponijelo titulu najčitanije knjige tokom 2015, ali, kako kaže Ivan Bevc, osnivač izdavačke kuće „Booka“, koja je izdala ovu knjigu, to je bilo više zbog političkih nego književnih razloga.
Uelbekovo pisanje o politici je uzbudljivo kao prva sezona serija „House of Cards” s prizvukom nečeg fatalističkog i neobjašnjivog na prvi pogled.
Najveća reklama „Pokoravanju“ bili su teroristički napadi u Parizu 7. januara 2015. na „Šarli ebdo“. Zvuči morbidno, ali je istinito.
Tog dana je u Francuskoj objavljen ovaj roman. I kasniji napadi u novembru su samo pojačali sveopštu histeriju na čijem talasu je roman, ni kriv ni dužan, nastavio da jaše. Kada je grupa naoružanih islamista upala u redakciju časopisa da izvrši najkraviju kritiku satire koju svijet pamti na kioscima se nalazio broj „Šarli ebdoa“ na čijoj naslovnoj strani je bio upravo Uelbek. Za ovu priču nije od pretjerane važnosti, ali Uelbek je bio i prijatelj jednog od ubijenih u redakciji časopisa.
Prije svega, postavlja se pitanje zašto baš „Pokoravanje“. Sam naslov ovog djela je ubojit u svojoj višeznačnosti. Riječ islam na arapskom znači pokoravanje božjoj volji, poslušnost, može da znači i mir ili čistoća, ali jasno je šta je ovdje posrijedi. Osim toga, roman u kojem se opisuje prelazak Francuske na islam teško da je mogao imati tačniji naziv.
Jedna od osnovnih ideja Uelbekovog „Pokoravanja“ jeste da Evropa, da bi ostala Evropa (taj Zapad koji gasne pred našim očima) i da bi se vratila u dane stare slave ne treba da se bori protiv islama već naprotiv, da ga prihvati jer je on već pobijedio. Ali kad kaže prihvati ne misli se na nekakvu mlaku multikulturalnost, onu koju je Angela Merkel sahranila prije par godina da bi danas bila njen najveći spasilac, već bukvalno – da prijeđe na islam.
I ono što je šokantno u svemu tome jeste koliko je to naizgled nevjerovatno kao ideja, a koliko je realno opisano u knjizi, toliko realno da čovjek prosto ne vjeruje kako se tako nešto već nije desilo.
Uelbek je naprosto sjajan kad piše o političkom ukrupnjavanju i usitnjavanju, o pronalaženju najmanjeg zajedničkog sadržioca ili o njegovom izmišljanju i čitalac nema osjećaj da je tu nešto pretjerano nategnuto.
Uelbekovo pisanje o politici je uzbudljivo kao prva sezona serija „House of Cards” s prizvukom nečeg fatalističkog i neobjašnjivog na prvi pogled. Ima, naravno, mjesta gdje čovjek osjeća da je pisac bio malo slobodniji i da bi „u stvarnosti“ to išlo malo teže, ali zaista samo na momente. Ako su neki pisali o pustinji stvarnog, Uelbek piše o prašumi mogućeg i u tome je neprevaziđen.
Јedna od nevjerovatnih strana knjige jeste autorov lični odnos prema opisanome u smislu etičkog određenja prema jednoj muslimanskoj Evropi. Prosto rečeno, toga nema. U ovoj knjizi hrišćanstvo i islam se gledaju više kao biološke nego kao etičke činjenice.
Koliko god mi ismijavali tu ideju hantingtonovskog sukoba civilizacija, činjenica je da ako ljudi vjeruju u nju ona će da postoji i u stvarnosti, kao samoispunjujuće proročanstvo. Istinska veličina ove knjige je što se nije toliko davila u opisivanju blatu ove Evrope koja svakog dana sve više podsjeća na onu iz tridesetih godina dvadesetog vijeka već je opisala praktično svršenu stvar, uz neznatno ubrzanje.
Godina je 2017, predsjednik Francuske je musliman, slična koalicija dolazi na vlasti i u Belgiji i Holandiji, EU počinje pregovore sa Egiptom, Tunisom, Alžirom i Libanom – i sve to nije nekakav postapokaliptični roman već naprotiv – logičan scenario toliko logičan da se čitalac prosto pita kako se to već ranije nije desilo. Koristeći klasični postmodernistički postupak pozajmljivanja stvarnih ličnosti prilikom gradnje romaneskne strukture Uelbek je s par jako elegantnih poteza dočarao jednu Francusku koja više nema krizu identiteta – prešla je na islam.
Tu su Manuel Vals, Marin Le Pen, čak se i Oland pominje na par mjesta, defetističan kakav jeste nije bolje prošao ni u knjizi. Muhamed Ben Abes je novoustoličeni predsjednik Francuske, mediji su ga odmah prozvali „radikalnim islamistom” iako je on na sve jednom mjestu u knjizi prikazan jednostavno kao savršen političar, sposoban, harizmatičan, sa velikim ambicijama ali i velikim vizijama koje tim ambicijama i te kako daju smisla.
On je lik koji zaslužuje da se o njemu malo više piše, za šta ovdje svakako nema mjesta, pa ću to izbjeći uz jednostavnu preporuku da pročitate ovu knjigu jer se odavno nije pojavila knjiga koja s toliko snage pogađa aktuelni trenutak i zbog koje čovjek ne može da se otme utisku da čita nešto što ubada u samu srž sadašnjeg političkog trenutka. I mnogih budućih, vjerovatno.
Јedna od nevjerovatnih strana knjige jeste autorov lični odnos prema opisanome u smislu etičkog određenja prema jednoj muslimanskoj Evropi. Prosto rečeno, toga nema. U ovoj knjizi hrišćanstvo i islam se gledaju više kao biološke nego kao etičke činjenice. Nema tu puno tlapnje o ljudskim pravima, izdaji tradicije, vjernosti jednom bogu, doktrinama ili čemu već. Daleko od toga da se Uelbek sve ovoga nije dotakao, jeste, ali nije dozvolio da mu svaka od ovih stavka izraste kao čir na jednom romanu čiji cilj je daleko viši. Kako je to u nedjeljniku „Vreme“ rekao profesor Dušan Pavlović, zamislite da imate dvije vojske otprilike iste veličine, samo je jedna prepuna individualaca, a druga je jako dobro hijerarhijski organizovana i disciplinovana i nema tu puno sumnje koja će da pobijedi.
Takvo opisivanje islama je skoro pa nevjerovatno sa balkanske tačke gledišta gdje ako neko prijeđe na islam to nije samo konvertitstvo, pronalaz boga ili nešto treće već – turčenje. U zemljama gdje je nemoguće promijeniti vjeru, a da istovremeno ne promijeniš naciju ovakva knjiga prosto nije mogla da nastane. To je u stvari ono što, bar na balkanske čitaoce, ostavlja najjači utisak - ta prevaga biologije u odnosu na ideologiju. Kao da ti autor govori da su svi ti vijekovi razvoja čovječanstva, ljudskih prava i individualnih sloboda samo iluzija i da se u stvari sve vrti oko dva-tri čopora i da je pitanje koji će da prevagne, ali da to, paradoksalno, nije ništa neprirodno već sasvim očekivano i logično.
Distanca koju sam autor postavlja između sebe i sopstvenih uvjerenja je toliko jaka da čitalac ne može, a da se stalno ne pita šta zapravo Uelbek kao građan i pisac misli o svemu tome. Svakako da nije zagovornik pokrivanja žena, moglo se to naslutiti iz prethodnih njegovih romana. Ali on ne zagovara jednu ili drugu stranu, on ne brani multikulturalizam, islam, hrišćanstvo, Evropu ili šta već, on piše sa preciznošću i hladnoćom biologa koji secira žabu, ali jednog krajnje strastvenog biologa.
Kada nekoga proglase islamofobom i kada taj neko kasnije napiše roman u kojem cijela država, a s njom i cijela Evropa mijenja ustrojstvo čiji su temelji postavljeni 1789. onda čovjek ima prilično jasan horizont očekivanja od ovog romana. Ali kad ga pročita shvati da ono što je pročitao nikako nije bilo ono što je očekivao. Mnogi su u njemu očekivali islamofobiju, ali nje u ovom romanu nema ni u tragovima.
Kao Samson stubove hrama „Pokoravanje“ ruši ne samo ona očekivanja koja smo imali od romana već i ona koja smo imali od sopstvenih uvjerenja, da će biti postojana, čvrsta i nepromjenjiva. A onda dođe jedna gromada od knjige koja ti pokaže da su uvjerenja, ideološka, religiozna, društvena i svaka druga, nešto mnogo fluidnije nego što ti se čini i da je svijet znatno komplikovanije mjesto nego što ga ti zamišljaš.
(Boris Maksimović, časopis "Talas")