Recenzija knjige Major i Helena

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

Mondo klub knjige: Major i Helena

Autor mondo.ba
Autor mondo.ba

Mondo klub knjige nastavljamo recenzijom djela "Major i Helena" autorke Maje Bekčić Petrović. Recenzije za Mondo.ba piše Boris Maksimović, a na našoj Facebook stranici imate priliku da osvojite primjerak knjige!

Izvor: Vedran Ševčuk, mondo.ba

Iako na prvi pogled naslov tako sugeriše, „Major i Helena“ nije ljubavna priča o vojnom licu u turbulentnoj ljubavnoj vezi sa stanovitom ženskom osobom imena Helena kao što ni pjesma „Ja vragolan i moj deda“ nema tri glavna lika već, za divno čudo, samo dva.

Riječ je o knjizi Maje Bekčić Petrović koja nosi podnaslov „Priča o vojniku koji se nije predao“ objavljenoj u izdanju APM Printa iz Beograda prošle godine u više nego impresivnih 20.000 primjeraka. Sam naslov „Major i Helena“ pomalo aludira na onaj film sa Ričardom Girom „Oficir i džentlmen“, ne samo zato što se i tu radi o jednoj osobi iako bi čovjek pomislio da je drugačije, već i zato što je u centru dešavanja vojnik i njegova, najblaže rečeno, neobična sudbina.

Da ne dužimo previše, idemo odmah na činjenice.

Major Vojske Srbije M. Vuković, među svojim prijateljima pankerima poznat i kao Miki Rubiroza, rođen je sa onim što se u medicinskim leksikonima nalazi pod tačkom F64 – disordines identitatis sexualis ili prosto rečeno poremećaj polnog identiteta.

To je otkrio još sa četiri godine kada je shvatio da mu se mnogo više sviđaju ženske frizure i da daleko više uživa igrajući se sa lutkama i oblačeći mamine suknje nego u igri sa dječacima. Ali, kada je jedanput iskusio očevu reakciju nakon što je ovaj na sopstveno zaprepašćenje otkrio da je njegov četvorogodišnji sin sam sebi napravio ženske lokne i kada ga je munjevito ošišao, shvatio je da to što radi, najprostije rečeno, nije društveno prihvatljivo i da jednostavno mora ostati skriveno od ostalih. I tako je i ostalo. Godinama je Helena, kako je major sam sebe nazivao, bila skrivena i za njeno postojanje znala je samo jedna osoba. Godinama je Helena kupovala ženske stvari i oblačila ih kad bi sama ostajala i godinama je isto tako bacala sve te stvari želeći da se to ne dešava, boreći se protiv sebe same i pokušavajući da bude samo ono što ljudi vide – cijenjeni major Vojske Srbije koji čeka unapređenje, suprug i otac četvoro djece.

Svašta čovjek nauči čitajući ovu knjigu. Na primjer, da je prva operacija promjene pola na ovim prostorima izvršena u Beogradu 1989. i da je beogradski ljekarski tim uz holandski najbolji na svijetu.

Ali jedne februarske večeri 2001. sve je puklo. Helena je morala da izađe napolje. Povremeno je izlazila napolje, da sebi da oduška, a onda bi narednih sedmica bila mirna i ne bi osjećala nikakav sukob ličnosti. To veče ona se našminkala se i izašla u noć da napravi krug po blokovima, ali je nabasala na policijsku patrolu.

„Bilo je kasno, posle ponoći, i slučajno naiđem na policijsko vozilo. Prvo su prošli pored mene, pa se vratili, pa opet prošli i na kraju se zaustavili tik ispred mene. Jedan od policajaca spustio je prozor i rekao: ‘Dobro veče.’ ‘Dobro veče’, odgovorim. ‘Kuda vi?’, pita me on. ‘Evo šetam se’, kažem. Pitao me je da li imam ličnu kartu, a kad sam mu je dala, gledao je u nju, pa u mene, ništa mu nije bilo jasno. ‘Gde ste bili?’, pita ponovo. A ja našminkana, u suknjici, cipelicama. Šta da mu odgovorim? Odlučim da slažem. ‘Na maskenbalu’, kažem. Šta drugo? To je 2001. godina.

Pitali su me gde radim i ja im pokažem vojnu legitimaciju. Počnu da je zagledaju, a ja samo čekam da me puste i da što pre odem. Međutim, ponudili su mi da me povezu pošto živim blizu i ja pristanem. Posle nekoliko metara shvatim da sam napravila grešku jer je jedan od policajaca počeo preko stanice da utvrđuje moj identitet. U jednom trenutku mi je rekao: ‘Ma, sad ćemo da probudimo Pavkovića (načelnik Generalštaba Vojske SR Jugoslavije u to vrijeme, prim. aut.) da vidi kako mu oficiri šetaju ulicom'“, rekla je Helena u intervjuu za „Newsweek“, koji je prvi objavio njenu priču koja je šokirala kako Srbiju tako i cijeli svijet.

major i helena, mondo klub knjige Izvor: mondo.ba

Šta se dešavalo u policiji i kasnije u vojsci lako može da se nađe na internetu. Nakon te košmarne noći po njega je došao trupni psiholog i odveo ga na VMA, gdje su ga zadržali tri dana na posmatranju nakon kojeg su ga otpustili s papirom na kojem je pisalo da je zdrav i sposoban za profesionalnu vojnu službu. Ali ta noć je isto tako označila prekretnicu. Nakon toga stvari kreću nagore. Ukazom Vojislava Koštunice, tadašnjeg predsjednika SRJ, major je otpušten iz službe i oduzet mu je čin. Podnio je tužbu tada Vrhovnom sudu Srbije, ali je na posao vraćen tek u maju 2002. 

Nakon toga su ga poslali u Kopnenu zonu bezbjednosti. To je onaj dio na granici s Kosovom, koja tada nije bila granica, a nije bog zna kako ni bezbjedan, jer je jednog dana, kada je bio na odsustvu, izrešetan upravo auto u kojem je on trebalo da bude.

Posebno bolan dio knjige predstavlja opis Heleninog odnosa sa porodicom, posebno sa majkom koja je u tom trenutku u staračkom domu.

Nakon deset godina finansijske nesigurnosti, konstantnih razgovora iza leđa u štabu, pogoršanja psihičke situacije i što je najgore pogoršanja bračne situacije, major odlučuje da prekine sve i prvo se otvara supruzi i otkriva sve ono što je krio tokom više od dvadeset godina braka. Šta se tada dešavalo i kako je to sve izgledalo čovjeku je teško i da zamisli. Knjiga to sve predstavlja na jako prijemčiv način, iako se osjeti da je u pozadini bilo mnogo, mnogo više tamnijih nijansi.

Nakon toga se odlučuje na operaciju promjene pola koju konzilijum psihijatara odobrava jer je bilo aposlutno jasno da tu nema nikakvog foliranja, kako je dosta ljudi mislilo. Nisam mogao da se ne sjetim riječi ovih dana oslobođenog američkog vojnika Bredlija Meninga prije nego što je promijenio pol i postao Čelsi: „Moj procesor jednostavno nije napravljen za ovu matičnu ploču.“ Bredli je to u povjerenju rekao jednom bostonskom hakeru, a ovaj ga je nakon toga prijavio vlastima zbog slanja 250.000 diplomatskih depeša Džulijanu Asanžu. Šta se na kraju izdešavalo, znamo svi.

Ima nešto što zbunjuje čovjeka u ovoj priči. Zar je uopšte moguće da se u Srbiji, u kojoj je sasvim realna opasnost da će na dan Parade ponosa na ulicama zaista poteći krv, neko ko radi u samom srcu jedne institucije kao što je vojska u kojoj različitost baš i nije na cijeni, odlučuje na tako radikalan korak kao što je promjena pola? Ali moguće je, i te kako moguće, zapravo, u zemlji čuda kao što je Srbija takvo nešto je ne samo moguće nego i očekivano, na jedan uvrnut način. Major Vojske Srbije mijenja pol, vojska ga izbacuje iz svojih redova pod izgovorom da joj narušava ugled, a on, tj. ona podnosi tužbu zbog diskriminacije jer je uvijek ispunjavala svoje dužnosti i bila jedan od najcjenjenijih oficira i preko tog koraka nije mogla da prijeđe.  

„Shemale, jebote!“, rekao je jedan sin kad mu je otac rekao šta namjerava da uradi.

Svašta čovjek nauči čitajući ovu knjigu. Na primjer, da je prva operacija promjene pola na ovim prostorima izvršena u Beogradu 1989. i da je beogradski ljekarski tim uz holandski najbolji na svijetu. Ne znam kako se to mjeri, ali ako je istina, biće mi drago, a ako su lagali mene i ja lažem vas. Saznao sam, na primjer, da od 2012. zdravstveno osiguranje u Srbiji plaća 65% iznosa za ovu operaciju, a da u SAD ona košta i do 50.000 dolara. Ukratko, saznao sam jako puno stvari koje ti nekako vrate vjeru i u naš zdravstveni sistem i u ljude generalno. Saznao sam i to da nakon operacije promjene pola kod ove grupe ljudi radikalno opadne stopa samoubistava. Saznao sam i da se period promjene pola zove tranzicija i - kako to lijepo kaže autorka knjige - to nema veze sa prelaskom iz socijalzma u kapitalizam, ali je jednako bolno.

Posebno bolan dio knjige predstavlja opis Heleninog odnosa sa porodicom, posebno sa majkom koja je u tom trenutku u staračkom domu. Otac je umro mnogo prije toga, brat je prekinuo vezu sa svima, pa i sa njim, a djeca... Pa, nekima je u redu to što radi, a neki jednostavno više ne žele da znaju za njega. „Shemale, jebote!“, rekao je jedan sin kad mu je otac rekao šta namjerava da uradi.

Kad je riječ o čisto literarnim kvalitetima knjige stiže se utisak da autorka nije ni postavila cilj previše visoko i da njena namjera nije ni bila da najpreciznije moguće oslika svaku od nijansi psihičkog stanja čovjeka koji 20 godina pokušava da ubije jedan dio sebe i na kraju shvata da ima samo dvije opcije – ili da ubije sebe u cjelini ili da prihvati taj dio. Ova knjiga je pisana kao dokumentarni roman i nastala je kao rezultat razgovora i putovanja sa majorom Helenom bez pretjerane romantizacije biografije i dodatnih izmaštavanja onoga što se već zna.

Autorka često govori u prvom licu, postavlja i sebe kao jednog od junaka knjige, što u suštini i jeste, i njen stil je prijemčiv i najširim čitalačkim krugovima. Najprostije rečeno, riječ je o knjizi koja nije pisana s namjerom da se autorka vaspostavi kao literarna veličina, već sa željom da se stvori djelo koje će da bude spomenik hrabrosti jednog vojnika koji se nije predao. I ako vam je ta priča zanimljiva – a meni je bila fascinantna – nemojte se ustezati da prošetate do najbližeg kioska.

Nagradna igra u kojoj možete da osvojite svoj primjerak ovog djela čeka vas na našoj Facebook stranici!

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

KUHINJA

loader