MONDO klub knjige: "Juda" Amosa Oza

Naš saradnik Boris Maksimović vas i ovaj put vodi na jedno uzbudljivo književno putovanje. Čitamo "Judu" Amosa Oza, a ako vam treba dodatna motivacija - pročitajte tekst do kraja.

Svašta zanimljivo se tu nalazilo i počeo sam detaljnije da čitam opis i razgledam knjigu. Shvatio sam da je objavljena u ediciji „Universale Economica Feltrinelli“, što je bio siguran znak da izdavačka kuća drži do te knjige. Ediciju „Universale economica“ pokrenula je 1949. izdavačka kuća Cooperativa del libro popolare što bi se moglo prevesti kao Zadruga za narodnu knjigu. Ako vam zvuči komunistički u pravu ste 100%. Tu izdavačku kuću je osnovala Italijanska komunistička partija nakon što ju je Demohrišćanska partija porazila na izborima 1948.

Ta edicija je imala jedan jako jednostavan cilj – knjige narodu. Ali ne bilo kakve knjige, već najbolje knjige, najboljih autora, po najboljim mogućim cijenama. Koštale su 100 lira, bile su džepnog formata i imale su za cilj da donesu kvalitetnu književnost apsolutno svim društvenim slojevima. Otprilike nešto kao naš Nolit. Ovu ediciju je uređivao Đanđakomo Feltrineli, čovjek o kojem bi trebalo puno više pisati nego što ovdje ima mjesta, ali recimo samo da je imao jasan cilj u životu: „Knjigama mijenjati svijet, knjigama se boriti protiv zla.“

Nakon što je Zadruga za narodnu knjigu propala Đanđakomo je osnovao izdavačku kuću Feltrineli i nastavio tu ediciju objavljujući najbolje od najboljeg. Objavio je kasnije „Doktora Živaga“, Nehruovu biografiju, knjige Če Gevare i mnogo šta drugo što se danas svrstava u klasike. I ko zna šta bi sve za života objavio da ga ne baš razjašnjena smrt nije u tome spriječila tačno negdje u trenutku dok je planirao da uz pomoć par naoružanih drugova od Sardinije napravi Kubu.

Da skratim priču, imao sam i više nego dovoljno signala da istog trena kupim ovu knjigu. Nisam mogao da čekam pa sam je isto veče počeo čitati u vozu koji nas je vodio još malo dublje na jug.

„Juda“ je jedna nevjerovatna višeslojna priča koju čine otprilike tri narativna toka smještena u tri različita perioda jevrejske istorije. Glavni tok radnje je smješten u zimu između 1959. i 1960. Mladi Šemuel Aš odlučuje da uprkos svim položenim ispitima prekine studiranje na Univerzitetu u Jerusalimu taman prije diplomskog, a razlog je ništa drugo nego raskid. Sasvim slučajno nalazi posao kod jedne bogate porodice i jedino njegovo zaduženje jeste da razgovara sa čovjekom koji se zove Geršom Vald.

Geršom je razgovorljiv i načitan čovjek, ekscentričan i svojeglav. Tu će Šemuel da dobije više vremena da poradi na svom diplomskom naslova „Isus viđen očima Jevreja“. U toj kući upoznaće i jednu samozatajnu ženu za koju će se ispostaviti da je bila žena Geršomovog sina, a ćerka čovjeka koji je imao jako bitnu ulogu u formiranju države Izrael i koji je bio blizak saradnik Bena Guriona. Treći tok je, naravno, povratak na početke hrišćanstva i traženje uzroka anomoziteta između Jevreja i hrišćana, koji su, kako čovjek napreduje kroz knjigu, ništa manje strašni od onih između hrišćana i muslimana.

Već sam napisao čitav tekst, a nisam rekao jednu nevjerovatno bitnu stvar, a to je da je ovo jedna istovremeno i nevjerovatno kompleksna knjiga, ali isto tako veoma pitka i čitljiva. Kako knjiga napreduje tako čovjek sve više i više biva uvučen u krvavi bliskoistočni istorijski vrtlog, ali ne samo do početaka ponovnog naseljavanja Jevreja na teritoriji tadašnje Palestine već priča bukvalno ide do samog Hristovog raspeća.

I tu leži jedna od najfascinantnijih strana knjiga, ta ideja koju zastupa Šamuelov diplomski, a samim tim i knjiga – da Juda nije bio izdajnik već da je zapravo bio prvi pravi hrišćanin, da je bio hrišćanin više i od samog Isusa, koji je sumnjao u svoju božansku prirodu sve do zadnjeg časa. Slične ideje mogu se naći i kod Pekića („Vreme čuda“), Saramaga („Jevanđelje po Isusu Hristu“), Kazancijakisa „Poslednje Hristovo iskušenje“). Ideja je, naravno, po svim hrišćanskim kanonima blasfemija, da ne kažem, bogohuljenje, ali je fascinantno kako je opisana.

Jer Juda nije bio bilo ko, Juda je zapravo jedini od Hristovih učenika poticao iz visokog sloja društva. Dok su svi ostali bili ribari i zanatlije Juda je bio plemić takoreći i njemu 30 srebrenjaka nije ništa značilo, jer je to u ono vrijeme bilo ništa drugo nego dnevnica jednog sluge, a on za tim nije imao potrebe. On je, kaže knjiga, Isusa prijavio vlastima ne da bi ga ubio već da bi ga vaskrsao, da bi cijelom svijetu dao dokaz da je taj čovjek zaista Mesija, Miropomazani, a ne tek jedan od bezlične mase lutajućih proroka po galilejskim selendrama, kakvih je tada bilo u izobilju.

I sve ovo je opisano na jedan nevjerovatan način, otkrijepljeno mjestima iz Biblije ili prazninama koje govore same za sebe. Ja sam ovu knjigu spržio za dva ili tri dana, polovinu sam bukvalno pročitao u busu putujući od Barija preko Zagreba pa do Banjaluke. A kako i ne bih kad čovjeka svako malo čekaju ovakvi odlomci (radi se Judinim rečenicama):

„Ja sam ga ubio. On nije htio da ide u Jerusalim, ali sam ja bio taj koji ga tamo odveo skoro protiv njegove volje. Sedmicama i sedmicama sam se trudio da ga ubijedim. Bio je sav od sumnji i strahova. Koliko je samo puta tražio neki znak s visine. Imao je očajničku potrebu za još jednim znakom. (...) Ali nije htio da ide u Jerusalim. Iduće godine, govorio mi je, bolje da idemo iduće godine. Govorio je da Jerusalim ubija svoje proroke i da će ga odvesti na gubilište. Imao je užasan strah od smrti, baš kao i svako drugi, iako je duboko u sebi znao to. Znao je sve šta ga je čekalo. I uprkos tome je odbijao da prihvati ono što je oduvijek znao i svakog dana se molio da ostane samo jedan obični iscjelitelj iz Galileje koji ide od jednog do drugog sela i budi srca svojom pričom i svojim čudima.

Ja sam ga ubio. (...) Kad smo stigli u Jerusalim, svojim rukama sam izazvao raspeće. Niko u Jerusalimu nije želio da ga razapne. Niko nije vjerovao da za to postoji neki razlog. A i zašto bi? Svaki dan su u grad iz najudaljenijih sela stizali zemljoradnici opijeni Bogom, puni poruka, spremni da na pijaci izvode čuda. Za sveštenike, taj mladić iz Galileje je bio samo jedan u nizu odrpanih propovijednika. Za Rimljane bio je samo jedan ludi prosjak zaluđen Bogom kao i svi ostali Judejci. Koliko sam samo puta otišao u Sinedrion da pričam sa vrhovnim sveštenikom dok nisam uspio u njima da probudim ideju da lutajući prorok zaista drugačiji od ostalih, da ga slijedi cijela Galileja, da sam svojim očima vidio kako vaskrsava mrtve i hoda po vodi i istjeruje demone i pretvara vodu u vino i kamenje u hljeb i ribe.

Čak sam i kod Rimljana išao, kod glavnog narednika i izgledajući gotovo nezainteresovano u njima izazivao sumnju da je taj mladić zapravo vođa pobunjenika, izvor inspiracije za one koji se protive rimskoj vlasti. Sve one čavle u njegovo meso sam ja zabio. Sve one kapi krvi koje su potekle iz njegovog čistog tijela – ja sam ih prosuo. Ja sam vjerovao u njega više nego što je on vjerovao u samog sebe. Ja sam bio taj koji ga je natjerao da obeća novo nebo i zemlju novu. Kraljevstvo ne od ovog svijeta. Da obeća iskupljenje. Da obeća vječni život. On je na umu imao samo to da liječi bolesne, hrani gladne i po srcima sije ljubav i strast. Ništa više.

Volio sam ga cijelim svojim bićem i vjerovao sam u njega apsolutnom vjerom. I nije to bila samo ljubav starijeg prema mlađem brat, ljubav iskusnog starijeg čovjeka prema nevinom dječaku, ljubav učenika prema učitelju koji je mlađi od njega. Čak to nije bila ni ljubav vjernika prema onome ko izvodi čuda. Ne. Ja sam ga volio kao Boga.“

Jedna od osnovnih tematskih potki ove knjige je propitivanje samog koncepta izdaje. Jer izdaja je ono što povezuje Judu sa Šaltijem Abrabanelom, spomenutim likom koji je u romanu predstavljen kao jeda od osnivača Izraela, ali koji je kasnije zbog svojih političkih pogleda izbačen iz Cionističkog pokreta. Šaltiel je vjerovao u jedan drugačiji Izrael, u Izrael koji bi bio iznad podjele na Izraelce i Palestince, u državu koja zapravo ne bi bila država.

Po njemu je sama  ideja države bila anahrona. Šaltiel je, ukratko, bio izdajnik. Ali roman „Juda“ je zapravo jedna oda izdaji. Kao što je rekao sam Oz u intervjuu italijanskoj „Republici“: „Izdajnik je bio prorok Jeremija, a za Jevreje je izdajnik bio Isus. Izdajnici su bili i Linkoln, De Gol, Ben Gurion u očima desnice zato što se kao osnivač naše zemlje 1948. odrekao pola izraelske zemlje. Izdajnik je bio i Jicak Rabin, zato su ga i ubili. I ja sam više puta optuživan da sam izdajnik. Za mene je to kao medalja za zasluge.“

Moglo bi se o ovoj knjizi napisati još mnogo toga, ali bojim se da sam već sada pretjerao sa količinom teksta koja je primjerena za jedan portal. Ljetos kad sam napisao preporuku za ovu knjigu na svom Goodreads nalogu završio sam rečenicom: „Velika je grehota što ova knjiga i dalje nije prevedena na srpski, ali valja se nadati da je neće zaboraviti, jer, iskreno, ne pamtim kad sam zadnji put pročitao nešto što me je ovoliko oduvalo.“

Uskoro mi se javio jedan poznanik iz Srbije i prenio mi gotovo pa insajdersku informaciju da Laguna upravo završava srpski prevod ovog romana i da će knjiga uskoro ugledati svjetlost dana kroz staklo knjižarskih izloga. Tako je i bilo. U roku od mjesec knjiga je izašla i već sada može da se nađe u svim Delfi knjižarama u Srbiji, a u BiH u svim knjižarama Kultura. I hvala bogu da je tako.

Jer ovakva djela se ne pojavljuju svaki dan. Objavljivanje ove knjige je jedan od najboljih izdavačkih poteza koje jedan izdavač može da povuče, jer se radi o istinskom remek-djelu koja je nevjerovatno duboko i višeslojno, a opet pristupačno i blisko svakom čitaocu zato što je, najprostije rečeno, prelijepo, ali zaista prelijepo napisano.