• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

MONDO KLUB KNJIGE: "Jednosmjerno" Lamije Begagić

Autor mondo.ba

Mondo klub knjige nastavljamo recenzijom djela "Jednosmjerno" autorke Lamije Begagić. Recenzije za Mondo.ba piše Boris Maksimović.

 MONDO KLUB KNJIGE: Lamija Begagić - Jednosmjerno" Izvor: Vedran Ševčuk, mondo.ba
Izvor: MONDO/printscreen

Moram priznati da do prije par mjeseci nisam ni čuo za Lamiju Begagić (Zenica, 1980). A onda sam se zadesio u Beogradu i u predivnoj knjižari „Beopolis“ drug mi je preporučio njenu zbirku kratkih priča „Jednosmjerno“ (Fabrika knjiga, 2010). Pošto se radi o drugu koji zna šta govori i šta preporučuje nisam se puno premišljao i kupio sam knjigu. I nakon što sam je pročitao bilo mi je izuzetno drago što sam je uzeo. Radi se o zbirci od 18 kratkih priča u kojima se priča o nekim, gotovo mi dođe da kažem, nebitnim životnim trenucima, ali onda shvatim da bi to bila pogrešna definicija. To su zapravo trenuci koji čine većinu našeg života i kao takvi ne mogu biti nebitni. To su trenuci koji nam se urežu u sjećanja koja nikada ne nestaju. Čekanja na aerodromima, neki usputni trenuci u vožnji, šetnja gradskim ulicama dok se topi snijeg, vraćanje sa djedom u Bosnu iz Slovenije, djedom koji obožava Sloveniju, Slovence i slovenački i koji uvijek kaže „Pusti Pjevača“ – a to je naravno Zoran Predin – „i dok auto lagano plovi prema slovenačko-hrvatskoj granici deda šuti o tome kako eto sve u životu ipak dođe na svoje, pa je i njega dragi Bog pripazio i dao mu da pod stare dane bude gospodin. A meni će dat dugo zdravlje i da poživim sto godina kad ga ovako lijepo pazim. Od svega toga što odšuti, tik pred granicu, deda izgovori samo: I da se ne vratim nikad više, meni je ovog puno srce.“

U njenim pričama nema naizgled ništa dramatično, ali samo na prvi pogled. Uvijek je tu neka drama manjeg ili višeg intenziteta koja viri iz pozadine, neki lični neprebol koji se maskira u snagu ili izanđale fraze. Uvijek je tu partner koji odlazi na drugi kraj svijeta, otac koji se praktično oprostio od tog istog svijeta i neopozivo povukao u sebe, odlasci, raskidi. Sve je nekako u duhu Springstinovog citata s početka knjige: „The highway is alive tonight. But nobody's kiddin' nobody about where it goes.”

U jednoj od priča žena vozi psa na uspavljivanje i u povratku prima sijaset poruka na koje ne odgovara. U jednom odlomku piše: „Stiskala je potom mobitel u šaci. Stezala ga jako dok se dlan nije oznojio, dok se maleni ekran nije orosio. Onda ga je obrisala o hlače, uzdahnula, napisala Uspavali su ga i poslala istu poruku na četiri ili pet važnih brojeva. Brojevi nisu bili važni, važni su bili ljudi, dakako. Valjda su bili važni. Bili su tu, ako ništa, onda kada ga je nabavila, čuvali su ga kada bi putovala, kupovali su mu pišteće igračke koje su je izluđivale, jedan ga je naučio da da šapu, drugi mu nije dao ništa, ali ga je pas volio više nego ikog trugog, treći ga je izvodio u duge šetnje, četvrti ga je vodio veterinaru kad je imao infekciju oka i kad ona, ponosna vlasnica patološkog straha od bijelih mantila to nije mogla. Peti ga nije stigao dobro upoznati. Peti ju je pustio da sama ode, da ga sama odvede na rub grada, da ga sama preda bijelom mantilu, da sama čeka kako bi se uvjerila da će mu zaista dati injekciju, da njegovo izmučeno tijelo neće iskoristiti za kojekakav eksperiment, da sama stoji kraj njega i čeka da zatvori mokre oči.

Peti je poslao previše poruka, nije ih brojala. Peti je zvao previše puta. Peti se nije vozio s njom, praznina je ležala na Pablovom peškiru grickala njegovog gumenog zeku koji je, iako je odavno već obogaljen, opet pištao kao kad su ga tek kupili. A možda, možda to i nije bio pisak gumenog zeca, već trube automobila iza nje, jer vozila je polako, preticali su je, on nije nikoga. Ne iz straha nego iz tupila.

Vozila je, a da nije više znala ni čija je, ni kome se vraća.“

Ta muzika u rečenicama i smisao za naglašavanje, taj bol koji svi bezuspješno pokušavaju da sakriju a koji ona tako dobro oslikava, ta empatija za slomljena ljudska bića koja pokušavaju da to ne budu i te nedosanjane čežnje – to je ono što me je oduševilo u ovoj knjizi. Pročitajte samo još jedanput ovu rečenicu: „Peti ju je pustio da sama ode...“ Pet puta je ponovljena ta strašna riječ sama. I nakon petog puta čovjeku postane jasno da ovo nije samo priča o njoj ili o njenom psu Pablu, koji je na veterinarskom stolu doživio kraj svog tužnog psećeg (ili pasjeg) života, već o njima dvoma, o tom odnosu gdje je on pušta da sama vozi voljeno biće na uspavljivanje i da sama stoji kraj njega i čeka da zatvori mokre oči (Bože, koliko je samo tuge skriveno u ovoj rečenici!), a onda šalje poruke i zove, kao da će to nešto da popravi.

Citirao sam u prethodnom tekstu samo dva-tri odlomka, a imao sam želju da ih citiram barem deset puta toliko, ali to ne bi imalo previše smisla. Jer svaka od ovih njenih pripovjedačkih minijatura je kao neka morska školjka kojoj se možeš diviti i spolja – zbog jezičke muzikalnosti, stilske bravure i hiljadu drugih stvari – ali koja u sebi krije biser tuge i bola koji se vidi tek kad se priča otvori pred tobom i svoj svojoj ljepoti.

Ova knjiga nema ni sto strana, može da se pročita za manje od jednog dana, ali čovjeka stalno vuče da joj se vraća, da iščitava priče svaki put iznova i zato ako je negdje vidite na polici u knjižari imajte na umu da bi bilo grehota ne uzeti je, jer se ovdje radi o istinskom biseru savremene bh. književnosti.

Boris Maksimović

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop