Radoslav Rale Milenkovic Pozoriste ide ka ukidanju i smrti

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

Rale Milenković: Pozorište ide ka ukidanju i smrti

Autori mondo.ba Siniša Stanić
Autori mondo.ba Siniša Stanić

Sa čuvenim režiserom i glumcem, uoči gostovanja monodrame "Naši dani" u Banjaluci, razgovarali smo o stanju i sudbini pozorišta, lošim i dobrim stranama balkanskog mentaliteta, suštini vlasti kroz epohe...

Radoslav Milenković je pozorišni režiser i glumac iz Beograda koji iza sebe ima zaista fascinantnu karijeru. Do sada je režirao preko 90 predstava i glumio u bezbroj pozorišnih komada, tv serija i filmova, pomenimo samo neke od naslova - "Lepa sela lepo gore", "Rane", "Braća po materi", "Vratiće se rode"...

Daleke 1984. godine, na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu, Milenković je prvi put izveo predstavu "Naši dani", a od tada pa do danas ovaj komad igrao je više od 1.500 puta, kako na scenama bivše Jugoslavije tako i u inostranstvu (Petrograd, Moskva, Bazel, Cirih, Baden-Baden, Malme, Lund, Geteborg, Halmstad, Štokholm, Norčeping, Vasteros, Budimpešta, Eger, Johanesburg, Kejptaun...)

Radi se o dramatizaciji najznačajnijih pripovjedaka velikog srpskog satiričara Radoja Domanovića i satiričnih pjesama Vladislava Petkovića Disa u kojoj je oštro, kritički bespoštedno i duhovito oslikana vlast ogrezla u korupciji i nasilju. Monodrama "Naši dani" takođe govori o servilnom i poslušničkom građanskom društvu, kao i o opštem ljudskom i društvenom zlu, koje se univerzalno prepoznaje u svakom vremenu.

U ovoj monodrami Radoslav Milenković igra više od trideset likova, oslonjajući se na pantomimu, kao i na raznovrsna sredstva pučkog pozorišta, farse, groteske, komedije dell’arte i kabarea.

Banjalučka publika imaće priliku da u nedjelju 26. marta u Gradskom pozorištu Jazavac pogleda "Naše dane" i uvjeri se u svu bravuroznost Milenkovićevog pozorišnog izraza.

Uoči gostovanja u Banjaluci porazgovarali sa ovim sjajnim umjetnikom.



Monodramu "Naši dani" igrate od 1984. godine, dakle predstava traje kroz razne epohe i društvene sisteme, od bivše Jugoslavije, preko ratnih godina pa do sadašnjeg apokaliptičnog poslijeratnog perioda… Da li su se mijenjale reakcije publike na vašu predstavu kroz godine, kada je bilo najviše smijeha?

"Najviše smijeha predstava je izazivala kada je nastala, 80-ih godina, budući da je tada za nas taj svijet Domanovićevih rugoba i nakaza iz Obrenovićevskog doba bio neka alegorija o jednom društvu koje počiva na lošem sistemu vrijednosti, uz satiričnu oštricu koja tada nije bila tako bolna po nas.

Međutim, kako se sve događalo kao što se događalo u protekle 33 godine, stvarnost se sve konkretnije, gorče i bolnije učitavala u Domanovićeve stranice, pa samim tim i u predstavu. Ono što je bila nekakava raskoš pučkog pozorišta i jedan zdrav smijeh, smijeh nade da je taj užas negdje daleko iza nas, svakom godinom, svakom novom političkom promjenom i opcijom, svakom novom garniturom koja je odlučivala o našim životima, transformisalo se u jednu naturalističku priču o užasu koji živimo. Kao da svi vlastoklepni, pohlepni monstrumi naših dana vape da i oni budu u Domanovićevom svijetu, da budu kao takvi prepoznati i ismijani, da budu dostojni ruganja.

Predstava je posljednjih godina postala takoreći slabija slika užasa od onog kakvu nam stvarnost uspostavlja, odjednom je stvarnost postala užasnija od najmračnijih i najfantastičnijih, najnadrealnijih, najapsurdnijih situacija i likova iz Domanovićevog štiva."

U jednom ranijem razgovoru ustvrdili ste da je suština svake vlasti njena stalna potreba da se bezgranično širi, a može da se širi samo na račun običnog svijeta. Da li vlast u različitim epohama uopšte može da bude bolja, ili je takva kakva je?

"Ta duboka, đavolska potreba nekoga da vlada nad nekim drugim je jedan užasan dio naše ljudske prirode. I to se uvijek radi iz različitog interesa, ne samo materijalnog. Zato su i izmišljene nekakve mogućnosti da mali čovjek preživi - izmišljene su uređene države i institucije koje sprečavaju da to zlo u ljudskoj prirodi uzme zamaha i bezgranično se širi.

Odjednom je stvarnost postala užasnija od najmračnijih i najfantastičnijih, najnadrealnijih, najapsurdnijih situacija i likova iz Domanovićevog štiva

Naš problem nije što ljudi žele da se okoriste, problem je što neznalice mogu biti sudije, ljekari, ministri, mi nemamo sistem niti institucije koje bi obuzdale tu tamnu stranu ljudske prirode. Vjerovatno bi i u Švedskoj ili Norveškoj, ako su to neki primjeri uređenih država, tamo neki mesar volio 'na mufte', da malo klepi vagu, pa da naplati više. Međutim, to mu sistem ne dozvoljava ili ga barem odvraća svojim funkcionisanjem, baš kao i zakoni svojim primjenjivanjem. Oni obeshrabruju svaku vrstu zloupotrebe, svaku vrstu koristoljublja, pohlepe…

Naravno, filozofski gledano, svijet je globalno jedno loše mjesto i vlast je po sebi uvijek prisila. I u Švedskoj je prisila. Ali politička istorija nas uči da je ipak moguće manje zlo, a ono se zove funkcionisanje institucija u demokratskim sistemima."

Koja je po vama najgora osobina našeg, balkanskog mentaliteta?

"Pa, teško je praviti hijerarhiju i porediti, ali ono što je najteže promijeniti, ono što je možda izvor najvećih problema, po meni je duboko neznanje, primitivizam, zatucanost, koja je udružena sa ambicijom, vlastohlepljem i bahatošću… Baš smo vrlo često jedna primitivna, prostačka, bahata sredina, gdje vlast silu i nasilje svake vrste podrazumijeva kao legitimno sredstvo da se održi".


A, koje su naše dobre strane?

"Naše dobre strane su što se mi tome rugamo i smijemo, naše dobre strane su što eto vi i ja sad o tome razgovaramo, i što će, nadam se, na predstavi u Banjaluci, kao i na svakom mjestu gdje sam do sada igrao, publika prepoznati temu, prepoznati taj svijet i imati snage da se uprkos svojoj izloženosti i izmrcvarenosti od strane svake vlasti, ipak tome smije i ruga. Naša potreba i snaga je da ismijemo to ludilo u kome živimo, uprkos nemoći da to promjenimo."

Kakvo je stanje pozorišne umjetnosti u Srbiji i regionu. Ide li na bolje ili na lošije?

"Ide ka ukidanju, ide ka smrti. Stanje je jako loše. Nije to samo pitanje para koje se ulažu u pozorište i u produkciju, nego je to pitanje ko gleda naše predstave, kakvi ljudi, iz koje stvarnosti. Da nam date stotine miliona evra da pakujemo svoje predstave u razne scenografije, kostime i tehniku, sve je uzalud kad naspram nas u gledalištu sjede ljudi koji su izmoždeni, izmrcvareni, umorni, bezvoljni, kada ljudi u pozorište stižu iz lošeg života…

Sve je uzalud kad naspram nas u gledalištu sjede ljudi koji su izmoždeni, izmrcvareni, umorni, bezvoljni

S druge strane, sama pozorišta, barem u Srbiji, postaju neka lična zaluđivanja onih koji se time bave. Tako da stižemo u situaciju da pozorišta trebaju samo onima koji ga prave i ponekome još u tragovima od savremenika koji se sjećaju da su se kao mladi u pozorištu dobro provodili, da je to bilo pitanje jednog opšteg kulturnog vaspitanja. Baš kako se kaže u mojoj predstavi - malo je pozorište i kultura postala šesti prst. A to je zahvaljujući tome što ljudi koji odlučuju o sudbini pozorišta uopšte ne znaju šta je pozorište, niti imaju ikakvu potrebu za tim, niti razumiju koliko je kultura važnija i mnogo temeljnija djelatnost za opstanak i identitet jednog naroda."

Ako je već tako kako kažete, da li umjetnici mogu nekako sami da više pomognu sebi? Ili treba da čekaju da se stvari poprave…

"Umjetnici mogu da pomognu samo svojim trpljenjem. Taj poziv ne dopušta stav poput - 'sad sam glumac, a onda ću biti PR neke partije…' Izbor da budete umjetnik je mnogo dublji i on je za pojedinca gotovo sudbinski. I onda, vi ste u situaciji da više trpite i više podnosite, da sve lošije živite, radite za sve manje honorare, a da ljudi koji prave predstave prave ih sa još manje para. I, na kraju ćemo vjerovatno stići, u tom nekom retro procesu degradacije i obezvređivanja umjetnosti, na to da možda ne konjskim zapregama, ali na nekim krševima sa auto otpada, pola gurajući, pola vozeći idemo od mjesta do mjesta, skupljamo u šešir i budemo zahvalni za tri jaja koja nam daju umjesto ulaznice.

Pozorište ne može nestati. Samo, glumci i oni koji prave pozorište više neće biti dio jednog građanskog sloja koji svoju profesiju obavlja časno i savjesno, nego će to biti nekakvi zaluđenici i ljudi koji se s pravom sahranjuju iza grobljanskog zida u nekoj zajedničkoj grobnici…

To je sudbina umjetnosti. Ona je u suštini samim svojim postojanjem subverzivna, jer pokazuje mnogo dublje istine o ljudskoj prirodi i stanju svijeta. Dakle, jako je bitno to što glumci kažu o vama, to i Hamlet kaže Polodiju. A, ovi glupaci na vlasti, primitivci i neznalice, oni i ne znaju koliko je loše po njih kad pozorišni glumci i čitava umjetnost i kultura zapravo loše govori o njima. U svojoj narcisoidnosti oni misle da je važnije šta im kažu čankolizi i ulizice iz okruženja, koji rade za sendvič i dnevnicu i idu od mjesta do mjesta po mitinzima… Misle da su to znaci njihove važnosti i da im to dovoljno hrani sujetu. A nije, najvažnije je da o vama Šekspir napiše dobro, a ne neki čankoliz i ulizica."

U jednom ranijem intervjuu ste rekli da je "svaki posao uzaludan. I naš je život uzaludan. Pitanje je samo šta nam se dešava, počev od onog trenutka dok nas majke rađaju, raskrečene nad grobom…" Ako tako iskreno mislite, šta vas onda motiviše da živite dalje, gurate, radite…

"To da nas majke rađaju raskrečene nad grobom, to je rečenica iz Beketovog 'Čekajući Godoa', u pitanju je prosto jedan filozofski pogled na svijet. Iz nekog razloga mi ne znamo zašto smo na ovom svijetu. I ako imate neki instinkt ili impuls da nešto izrazite, znači bog vam je dao neki dar, onda nemate drugog izbora nego da taj dar pokušate da izrazite stvarajući. Ako imam ikakvog motiva, to su moja djeca. Ja ne znam zašto moja djeca treba da prenesu nešto svojoj djeci, i tako u beskraj. To tako traje otkad je svijeta, a mi ne znamo zašto je to tako. Ali, mi i ne treba da znamo zašto, mi treba da ono što je naša duboka priroda i što je naše duboko ljudsko osjećanje prema onome što je svijet, patnja, bol, ljepota, prema svemu što je svijet i prema svemu što je u ljudskoj prirodi, skromno i smjerno pokušamo da izrazimo u mjeri svojih mogućnosti, koje su nam date u nekom vremenu. Pa sad, koliko i kako kome, to za svijet nije važno. Svijet će postojati. Čim postoji svijet postojaće i potreba za pozorištem, i ne samo za pozorištem nego i za umjetnošću, jer nema svijeta bez duha.

Ako imam ikakvog motiva, to su moja djeca

Mi se ničega ne sjećamo u istoriji osim hronike ratova, a najvrednije svtari u istoriji ipak prepoznajemo i sjećamo ih se samo kao određeni trenutak u istoriji umjetnosti. Mi znamo više o Staljinizmu po tragovima koji su ostavili umjetnici toga doba, nego po novinama koje su tada izlazile ili po Staljinovim govorima. O svakom zlu najdublja znanja mi zapravo stičemo iz umjetničkih djela. Recimo, Maljevičev 'Crni kvadrat' više nam govori o svojoj epohi, nego ne znam koliko stotina hiljada beznačajnih stranica informacija…"

Monodrama Radoslava Milenkovića "Naši dani", koja je ovjenčana brojnim nagradama u prethodnih trideset godina i koja je svojom savremenošću i angažovanošću u potpunosti korespondirala sa sadašnjim trenutkom, biće izvedena u nedjelju 26. marta u 20 časova u GP Jazavac u Banjaluci. Toplo je preporučujemo!

...
Izvor: YouTube

Pronađite MONDO na Facebooku, Twitteru ili Instagramu

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

KUHINJA

loader