Pročitajte kratku priču "Prostor", koja na veoma uvjerljiv način govori o tjeskobi, usamljenosti i snu o bijegu, čovjeka zarobljenog u "urbanom mravinjaku"...
Prostor
Muškarac u tamnom baloneru, koji je izgledao kao da mu je za jedan broj prevelik, zaustavio se pred ulazom u neboder. Svjetlosni senzor ga je registrirao i njegova siva koža zasjala je u mraku. Zbunjeno je stajao. Zaboravio je što je sljedeće što treba napraviti. Navika je učinila svoje i ruka je sama krenula prema zvonu na kojem je pisalo njegovo ime, ali zaustavio je pokret na pola puta do portafona i glasno izgovorio: „Gore te nitko ne čeka, sam si kao pas, Branko.“
Zatim je posegnuo u desni džep po ključeve, zaboravivši da je to džep s potrganom podstavom pa je ruka samo proklizala kroz poderotinu. Ova bi ga kretnja svaki put iznervirala. Gdje god da se okrene, sve same poderotine. Unutra, vani, bilo gdje. Njegove sumorne misli razbio je zvonki glas:
„Dobro veče susjed, ulazite ili čekate nekoga?“
Okrenuo je glavu i ugledao mladu ženu sa psom koja je stajala pored njega i otključavala ulaz u zgradu. Kroz glavu mu je proletila misao kako danas ni psi više nisu sami.
„Nikoga ja ne čekam“, reče tiho.
„Nešto ste mi loše volje susjed!“
„Da, pamtim i bolje dane...“, odsutno je prevalio preko usta.
Mlada žena, obučena u uske traperice i bijelu vestu, sagnula se i uzela čupavog psića u naručje. Jednom rukom je otvorila vrata i propustila ga, dok je drugom prinijela psića bliže svom licu i počela mu tepati:
„Vidiš Alfica kako nam je susjed tužan, ha, jel vidiš?“
Zajedno su ušli u lift. Žena je oduševljeno gledala u Alficu, Alfica je blesavo gledala u Branka koji je sve to nezainteresirano promatrao u ogledalu lifta. Nije mu se svidjelo što ga pas tako uporno gleda, a posebno mu se nije svidjelo kad je žena nastavila govoriti:
„Baš nam je tužan susjed Alfica, ajde daj mu šapicu.“
I počela je odizati prednju šapicu svog ljubimca, sada gledajući u Branka. On se u tom trenutku okrenuo i na svoje iznenađenje primio šapicu, ne znajući što zapravo napraviti. Nekoliko puta ju je pokrenuo u smijeru gore - dolje, kao da se rukuje sa psom. Instinktivno se i nagnuo prema njemu, došao mu je toliko blizu da je na svom licu mogao osjetiti njegov vreli dah. Naočale su mu se zamaglile, a njegovo lice je na trenutak zabljesnulo u psećim tamnim očima. Lift se zaustavio na devetom katu i Alfa je sa svojom vlasnicom izašla, šapica je iskliznula iz njegove ruke, a susjeda je uz osmijeh rekla:
„Ma braaavo Alfica, sada ste vas dvoje prijatelji, jel taaako? Laku noć susjed!“
„Laku noć“, izustio je, a jedan kut usana počeo se razvlačiti u stranu, još samo malo je trebalo pa da se na njegovom licu pojavi osmijeh. Upravo tada vrata lifta su se zatvorila, a usta su zauzela stari, sigurni položaj. Bio je iznenađen toplinom i mekoćom što su dopirale negdje iz njegovog trbuha, kao da se metal počeo otapati na visokoj temperaturi.
U toj nevjerici je izašao na jedanaestom katu i ušao u svoj stan. Objesio je baloner na vješalicu, skinuo kačket i šal. Nije palio svjetlo. Zakoračio je u tamu, a njegovo usamljeno srce zalupalo je po zidovima praznog stana. Tišina mu je bila teška, odbijala se o stropove i vraćala poput udaraca koji su se zaustavljali na njegovom mršavom tijelu. Zaustio je da nešto kaže tim zidovima, sebi, cijelom svijetu, ali riječi nisu dolazile. Grlo je bilo suho, na prsima težina, a duboko unutra počeo se smekšavati. Učinilo se mogućim nasmijati se. Rastopiti se.
Brzo je odagnao misli koje donose nemir. Trebalo mu je nešto da zaboravi prošlost, budućnost, današnji dan, Alficu, da zaboravi sve. Nešto što će metal u njegovoj utrobi održati hladnim jer tako manje boli. Otvorio je širom prozore i prometna buka zabrujala je u praznom stanu. Već je bilo lakše. I dalje nije palio svjetlo, kretao se napamet po prostoru, dobro je znao gdje se nalazi ono što mu treba. Prišao je komodi na kojoj je uz niz boca već stajala jedna čaša i u nju je natočio viski.
Izašao je s pićem na balkon i zagledao se u semafor na kojem je bilo crveno svjetlo. Ubrzo se pojavilo žuto, pa zeleno i automobil što je stajao prvi u koloni oglasio se svom silinom i u velikoj brzini napustio niz iza sebe. Promatrajući ga, pomislio je kako bi i on jednom mogao tako. Otisnuti se sigurno i snažno...
Ines Gverić Korkut
Banjaluka/Zagreb
(Priča "Prostor" ušla je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu iz 2017. godine "Priče iz komšiluka" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)