• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

KRATKA PRIČA: Peto pismo - lice kao ogledalo duše

"Čovjeku su potrebni drugi ljudi. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog mašte..." Pročitajte priču Milanke Blagojević "Peto pismo - lice kao ogledalo duše". Uživaćete...

Dragi prijatelju, često se pitam kako izgleda tvoje lice. Potpuno sam ga zaboravio. Nikada ga nisam ni vidio. Da, to je prava istina. Danas sam ti poslao kratak mejl, čestitao sam ti na novim uspjesima, čitao sam o tebi u novinama. Nadam se da ćeš kad pročitaš moj mejl da me se sjetiš. A možda nije ni bitno. Bitne su riječi, sve ostalo je zaborav. U prošlom pismu pisao sam ti o rukama. Sad ću ti govoriti o licu kao još jednom ogledalu duše. Ruke su svakako na prvom mjestu, poslije njih je lice. Neću ti govoriti o svom licu jer više i ne znam kako izgleda. Kad se pogledam u pukotine onog ogledala, koji je razbila ona koja je otišla, vidim neko meni nepoznato lice.

Moje lice je nestalo. Umjesto njega je rupa u kojoj ću posaditi cvijeće. Pisaću ti o licu koje je jednog dana izašlo pred mene kao gorka sudbina. Kroz rafe se vidjela samo njena duboka bora. Bora koja je u svoj svojoj dubini i skaradnosti otkrivala početke starenja. To nije bila ponosna starost starice koja je ispekla tople kolače za nasmijane, debeljuškaste unuke. Nije bila starost ljepotice čija punoća usana i obrve visoke kao moderne zgrade Dubaija otkrivaju život pun rasprslih hormona. Bila je to tako mračna, siva starost. Kao bolest. Kao ukletost. Bila je to starost samoće. Samoće koja je uvlačila svoje kandže duboko ispod njenih ruku i stezale je kao ludačka košulja. A ona se prepuštala i zbog tog je sve to izgledalo još strašnije.

Slavica Marić, žena od svojih pedesetak godina kupovala je mali sos paradajz kojim će preliti tjesteninu sa malo mesa. Za nju samu ne treba više od 100 grama, danas će kupiti 150, ako nešto i ostane biće i za sutra. Kuvala je samo za sebe. Oduvijek, čini joj se. Nekad je majka kuvala za njih sve. Nema majke. Rijetko je išla na večere, rijetko su kod nje dolazili na hranu ili piće. Danas je stajala kraj rafe birajući najmanji sos paradajz. Otići će kući i skuvati tjesteninu. Poslije toga neće više znati šta da radi. Ta žena bila je moje ogledalo. Kada sam se sreo s njom ispred rafe sa malim sos paradajzima vidio sam sebe. Pomislio sam u sebi: Ja kopnim. Kao ova žena. Njena bora rovi i napreduje, kopa i traži, sve dublje i dublje. Ja kopnim i ona kopni. Jedina moja utjeha su djeca koja me nazovu jednom sedmično i pitaju za zdravlje. Ona nema djecu, nije se udavala. Sad smo sami oboje. Posmatrao sam je i prišao, u mislima. Razgovor smo vodili ovako:

- Dobar dan komšinice, kako ste?
- O dobar dan komšija vrlo dobro, a vi?
- Pa dobro je, ide nekako, malo na guranje ali eto...
- Kako Vam je sin, on ono živi u inostranstvu negdje?
- Da, da, on živi u Australiji, dobro je, hvala na pitanju...
- Nego, mislio sam te pitati da li bi možda došla kod mene na večeru?
- Večeras oko 8?
- Može, vrlo rado, vidimo se oko 8.

Došla je. Obukla je košulju koja je otkrivala jedno rame. Njene duge noge bile su uvučene u obične crne pantalone malo šireg kroja. Donijela je vino, obrazi su joj bili rumeni. Nije imala toliko bora kao između rafa danas. Kako smo lijepo pričali. Nizali riječi kao bisere, na kraju sam joj tu ogrlicu stavio oko vrata pa opet skinuo kad smo vodili ljubav. Ostala je dugo, ali nije htjela prespavati. Najbolje se osjećala kod svoje kuće. Postali smo prijatelji. Voljela je Virdžiniju Vulf. Ja nisam. Nervirao me njen ručni zglob. Ona je imala više razumijevanja za mene. Bojala se rastanka. Ja o tome nisam razmišljao. Volio bih da je upoznam sa svojim sinom.

Moja žena je polako nestajala u pukotinama ogledala i sa šarama onog zida. Ima u meni jedna bol, toliko skrivena da ni ja ne znam tačno gdje je. Jednog dana ću je pronaći i iščupati kao trn. Maslačak je mnogo ljepši kad sazre, kad ga samo oduvaš.

Nije došla. Nisam je ni pozvao, nije bilo razgovora. Ostala je između onih rafa sa malim sos paradajzom u rukama. Toliko sam divnih prijateljstava sklopio u mašti. Baš kao ovo s tobom prijatelju dragi. Čovjeku su potrebni drugi ljudi. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog mašte.

                                                                                                                          Tvoj prijatelj D


Milanka Blagojević
Banjaluka/Šamac

(Priča "Peto pismo - lice kao ogledalo duše" ušla je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Ostale priče, koje smo do sada objavili na našem portalu, možete da pročitate OVDJE)

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop