"Nema opiranja budućnosti kojoj se trag ne nazire..." Pročitajte potresnu priču Emine Đelilović iz Viteza...
Odlučila je da krov njene kuće bude zamagljen. Ako izbriše prozore, svjetlost teško da će moći ući. Ali, sve teško ulazi u njen život: mašta, oblici, boje. Zamislila je sebe u središtu svoje rođene kuće. Izbrisala je sto za čitanje, nove zavjese koje joj je majka poklonila, tepih iz dnevne sobe, pa čak i svoju četkicu za zube. Samo ona i njen kišobran u središtu svijeta, kuće i srca. Nema opiranja budućnosti kojoj se trag ne nazire. Kao što se kosmos širi, tako se u nju uvlače vjetar, kiša i hladnoća. Poruka će biti vrlo jasna i kratka, ali još ne zna šta da napiše. Zamišlja nevini dječiji smijeh.
O, Bože, trudna sam! - uzviknula je Nadia jednom, dvaput, triput. Svaki put sve tiše i tiše.
Prvi put je bilo radosno. Nadia se vraćala, plavog lica, previše ozbiljnog za njene godine, s pijace. Nosila je šampinjone i smišljala veliku gozbu. Mala djevojčica, ili mali dječak sve mijenjaju.
U poretku svijeta uvijek je voljela šampinjone. U tom umijeću pravljenja šampinjona bila je jednako efikasna kao i tava u koju je tu mudru smjesu stavljala. S vremenom je njena glava ličila na tavu. U njoj se pržilo jednolično vrijeme, samoća i želje. Dok se vraćala s pijace Nadia je zamišljala kako bi odgajala dijete sa takvom budalom. Ako bude djevojčica, bilo bi joj isto. Ako bi bio dječak, bio bi isti on. Ali, postojala je nada. Ipak, možda se promijeni. I njen dom, bude onakav kao u lijepim pričama: mirišljav i topao, jednostavan. Ali nije bilo tako. Jeli su šampinjone. Nadia i njen šampion. Moram nešto da ti kažem... trudnaa saam... - bilo je sasvim tiho i neuvjerljivo.
On se naslonio i rekao samo jedno: Ne želim da znam. Riješi se toga. Nisam spreman.
Ustao i otišao na spavanje.
Nadia uzmi nož. Osveti se. Tako je blizu. Možeš ga rascjepkati, razvozati po gradu i odmah završiti svoju priču, našu priču, njegovu priču.
Nadia je htjela nešto da kaže. Ali svijet se iznenada srušio na sto ispred nje. Njegov loši zadah, ušao je u njeno tijelo. Nadia je nježno pokupila posuđe i otišla u kuhinju. Počela je da plače. Prvi put je najviše plakala. Bilo je jutro. Nadia se stapala s jesenjom kišom.
Gospođice Nadia, jeste li spremni?- upitala ju je bolničarka. Da, jesam. - odgovorila je Nadia. Ispred nje se ukazao ogromni lik. Bio je to on, i Nadia je znala šta je čeka ako se kući vrati s ovim stvorenjem u stomaku. A, da pobjegne, utekne, to je preteško. Našao bi je i cijeli svijet je ne bi spasio.
Šta Bog kaže na ovo? - mislila je Nadia. Jesam li ja samo jedna obična kukavica...
Jednom je u knjizi recepata "Kako očuvati omiljeni šampinjon", pročitala je zanimljiv poredak sastojaka. Između ostalog pisalo je i ovo:
Potrebni sastojci su:
jedno ogoljeno žensko tijelo
20 gr. praha spaljene vještice
5 svježih abortusa
66 modrica
pola kile svježe zemlje
i obavezno jedan vaš omiljeni šampion.
Nadia je bila svjesna koliko je nemoćna. Da tek tako nestane, da zamijeni to u sebi sa potpunom prazninom. Njeno tijelo je vrištalo. Ruke izlazile iz tijela. Sakrila se u ćošak i plakala...
Svaki naredni put bilo je lakše. Što se mora nije teško - govorio joj je. Ta figura kojoj se klanjala, može da nestane. A bez nje, sve je besmisao... Ko je ona bez njega? Između tog još neoživljenog stvorenja i njega, izabrat će njega. Jednom, dvaput, triput.
Vrisak prerastao u šapat... beskonačan. Koliko još puta? Koliko vremena? Nadia, Nadia, Nadia, luda NADIA... KURVO... toliko njih... to je njegova osuda... I sada kada bijelog Boga držiš između toplih krajeva, voljela bi da si 20 gr. praha spaljene vještice, 5 svježih abortusa. 35 modrica.... a pogledaj ga Nadia... Ta ogromna bijela glava, neuprljana, rasla u raju.
Ne želim da znam. Riješi se toga. Nisam spreman - uvijek će biti filmski, uzet će aktovku i otići. Ostat ćeš sama sa masom poludjelih predmeta. Stolice, TV, kašike, sudoper, sve će to da lebdi pored tebe.
Jedna nevidljiva Ti zarobljena u prostoru bezbožne kuhinje, koja se sapliće o dvije riječi: ŠAMPION i ŠAMPINJON. Ali, draga Nadia, isto tako bi mogla da se saplićeš o ŠAMPON, ŠAMPITU, ŠAMAR... sve ti to pripada i opet ništa nije tvoje! I dok budeš u kuhinji krv će jednostavno da krene sama od sebe. Bolnica, ponovo kuhinja, pa ponovo noć i tako u krug. Sve dok se tvoje unutarnje jezgro ne osuši i postaneš sasvim neupotrebljiva.
Da li da zamijenim svoj krik za jednu kazaljku na tvom satu, izbrišem prostor svojim mrtvim nogama i tvojim besmrtnim riječima? Mojoj nerođenoj djeci od majke Nadie - napisa Nadia i postade umak.
Emina Đelilović
Vitez
(Priča "Izbrisani životi" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Ostale priče, koje smo do sada objavili na našem portalu, možete da pročitate OVDJE)