"Nalaz je uredan. Nalaz nije uredan. Dva nakostriješena mišljenja ukrštaju svoje zarđale mačeve. Prazne riječi sijevaju poput varnica. Život se gasi..." Pročitajte upečatljivu priču Dijane Zrnić iz Banjaluke
Sutra
Gleda kroz prozor bolničke sobe. Jedna vlas nekako se odvojila od sijede glave maslačka i bezbrižno poskakuje na proljetnom povjetarcu.
Svuda igle i cjevčice. Jedva čujan zvuk aparata potvrđuje prisustvo života. Slabašno disanje remeti neprijatnu tišinu. Oči upale, zamagljene, gledaju u daljinu. Kap po kap život ističe kroz fistulu. Lijeva ruka umotana poput bokserske rukavice. Zavoj skriva masakr.
Koliko još dijaliza?
Krhko tijelo nevoljno se prepušta smrtnom zagrljaju. Duša se davi, zarobljena u ljudskom kovčegu. Vještinom jegulje provlači se kroz sitne pore na požutjeloj koži. Izviri, pa se opet vrati u mračni i memljivi podrum.
„Ići ćeš sutra“, obećavaju.
Snage je sve manje. Grudni koš ječi pod teretom smrti koja se navalila poput teškog nadgrobnog kamena. Malodušnost steže jače od januarskog mraza. Očajnički traži bilo kakav razlog da opravda svoje postojanje.
Miris kiše na svježe pokošenoj livadi. Rascvjetala stara jabuka. Nepregledna prostranstva tek klasale pšenice. Vjetar u kosi i adrenalin u venama ubrizgan pritiskom papučice gasa. Dani i noći natopljene bolom i patnjom.
„Sine, idemo sutra“, otac tješi, a niz suvo grlo jedva klizi opora laž. Lice se krivi u osmijeh, a u duši monsunske kiše koje prijete da potope svaku nadu. Otac ispraća sina. Zakon prirode je narušen. Uskraćeno mu je pravo da ode prvi. Tužiće sve redom, samo da mu sin ozdravi.
„Hitno treba nabaviti još dvije jedinice krvi“.
Otac mahnito juri, skuplja dragocjene kapi.
„Ko vam je rekao da mu treba krv?“
„To je neka greška.“
Nalaz je uredan. Nalaz nije uredan. Dva nakostriješena mišljenja ukrštaju svoje zarđale mačeve. Prazne riječi sijevaju poput varnica. Život se gasi.
„Sačekaj još malo, došlo je do komplikacija. Ići ćeš sutra.“
Majka ne smije da ga obiđe. Plaši se osude u njegovim tamnim očima. Brata ne želi da vidi. Ne može da podnese njegovu snagu i mladost. Ti izdajnički dokazi života peku ga poput žeravice. Suze same teku niz upalo lice. Bujica nosi sve pred sobom. Kraj vremena.
Nadjačan osjećajem straha i tjeskobe, u daljini jasno vidi svoj život kako tone u krvavi bezdan, praćen beskrajnim krikom.
Ponovo gleda u plavetnilo neba kroz oronuli bolnički prozor. Onaj nestašni pramičak maslačka zakačio se za granu jorgovana i bespomoćno se klati. Dio je otkinut i nikada više neće zacijeliti.
Komad po komad mesa odvaja se od mrtvog tijela. Još jedan prst, dok čeka sutra.
Koliko će toga ostati do sutra?
Sutra...
Dijana Zrnić
Banjaluka
..........
(Priča "Sutra" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)