Kad se pomiješaju život i smrt, a odsutno postane prisutnim... Priča iz Sarajeva, koja opominje
Prisutnost
U maloj podrumskoj garsonjeri A. je ležao gladan na spužvastoj prljavoj prostirci, jedva pokretan. Njegove udove već mjesecima izdaje snaga i više se ne može pomaći s mjesta. Struja mu je isključena i u maloj šoljici sa uljem dogorjevala je improvizirana svijeća. Prazne flaše od pića ležale su nijemo po podu, ostaci ubuđale ucrvane hrane. Sve oko tog čovjeka bilo je strašno i nemoćno. Zadnjim naporom snage uzeo je štrik i svezao ga za malu rešetku prozora. Potom je uzeo staru drvenu stolicu, s teškom mukom se na nju popeo, i stavio štrik oko vrata. Niko ne zaslužuje ovakav život, a Boga mi ni smrt, pomisli, dok se njegovo krkljanje gubilo u tišini ljudske besćutnosti.
Nekoliko dana poslije, u haustoru se počeo širiti nesnosan smrad. Komšije su negodovale, mrmljajući nešto nejasno jedni drugima u prolazu. Zatvarili su prozore, stavljali čepove u kade i slivnike, brižno spuštali poklopce na wc šoljama. Kada je smrad postao gotovo nesnošljiv, počeli su kupovati mirišljave štapiće i svijeće te ih stavljati po krajevima stepenica u haustoru. Bilo je nečeg skoro religioznog u brižljivom mijenjanju dogorjelih svijeća. Neugodan vonj počeo je, i onako daleke, udaljavati stanare jedne od drugih. Podozrivo su se gledali, brzo zatvarali vrata, smanjivali su ton svojih televizora, gasili svjetla i ostavljati upaljene lampe noću. Čak su počeli i brižljivo zaključavati vrata zgrade, mada to prije nikada nisu radili, kao da su čuvali neku zajedničku strašnu tajnu koja je bila samo njihova. I tako iz dana u dan. Skoro stidljivo, po ulasku su izvlačili pamučne maramice i stavljali ih na usta kako bi se probili do svojih vrata. Bilo je nečeg bolesnog u tom trpljenju i u tom nepreduzimanju bilo kakvih koraka da bi se došlo do odgovora: odakle „ono“ dolazi? Neki od njih počeli su se razboljevati, boljele su ih kosti, iskakali su im prištići po tijelu, a djeca su oblivena znojem noću izgovarala neke čudne riječi. Njihova raspoloženja su se bezrazložno mijenjala i radili su neke sasvim nelogične radnje. Tako su u unutrašnjosti zgrade lebdjeli izmiješani život i smrt, koji valjda nikad ne treba da se miješaju.
Na neki neobjašnjiv i surov način, stanovnici haustora odsutno su učinili prisutnim.
U zgradi na kojoj se nije jasno razaznavalo ime ulice, sem slomljenog broja 17, vladala je sablasna tišina. Tek pokoji škrti odsjaj lampe i škripa odškrinutog prozora. Sedamnaest dana prije, baš 17. oktobra, u ovoj istoj zgradi prestalo je da kuca srce nesretnog A.
P.S. Sve u ovoj priči se uistinu dogodilo u jednom sarajevskom naselju, sem opisane bolesti stanara koju je pisac ove priče potajno priželjkivao.
Edina Rovčanin
Sarajevo
.....
(Priča "Prisutnost" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)