Lijepa priča o životu, vremenu, brzini... i sporosti. Iz pera Vanje Šušnjar Čanković iz Banjaluke
Stari sat
Već peti put čitam natpis na vratima hirurške sale broj dva i po ko zna koji put vadim telefon da vidim koliko je sati iako nije prošlo ni dvije minute od posljednje provjere. Mrzim tu naviku kojoj pribjegavam svaki put kad mi je dosadno ili kad sam nervozan. Besmisleno je više razbijati glavu zašto naručuju od sedam ujutru kad ne planiraju početi prije devet sati. U hodniku ispred operacione sale za male hirurške intervencije već nas je četvoro: punačka studentkinja koja pita koliko traje procedura jer ne želi da propusti jutarnja predavanja, poznanica zaposlena na državnoj televiziji koja nas uvjerava da je zahvat brz i bezbolan pokazujući nam mali ožiljak na dekolteu, mladić guste crne kovrdžave kose u pratnji majke koji ne uspostavlja kontakt pogledom ni sa kim od nas i ja, pomalo umoran od pretjerane brige kako ću se uklopiti u Sloveniji gdje počinjem raditi za dva mjeseca.
Obuzet mislima nisam registrovao kad se pored mene stvorio visok sedamdesetogodišnjak. Vidjevši nas kako poskakujemo s noge na nogu i cvokoćemo na hladnim plavkastim pločicama komunističke zaostavštine uveliko oronule bolnice nad kojom noću oblijeću vrane sablasno nagoviještavajući smrt kao u Hičkokovim filmovima, obratio nam se prvi put tihim glasom: „Možda su nas namjerno pustili da ‘vol'ko čekamo, jer nemaju dovoljno anestezije, pa 'oće da utrnemo.“
Bio je obučen u vjerovatno najljepše odijelo koje je imao, tamno sivo, ispeglane košulje, crne kravate i besprijekorno sašivenog prsluka. Takva svečanost mogla je upućivati na to koliko cijeni instituciju u koju je došao i poziv ljekara. Postidio sam se svojih iznošenih patika. Savršen kroj njegovih pantalona otkrivao je tragove nekad snažne i korpulentne fizionomije. Dok je pričao pomalo otegnuto, oči su mu poskakivale i nije odustajao od namjere da nas zasmijava: „Čet'ri puta sam ugrađiv'o stent, ali nikad nisam 'vol'ko ček'o.“
Usporenim pokretima na koje sam već navikao, izvadio je iz džepa ručni sat. Oduvijek sam bio fasciniran tim starim satovima i uživao sam u pričama klinaca iz školskih klupa čiji đedovi su ih imali.
„Kupio sam ga dok sam radio u Austriji. Tamo sam čuv'o novce jednoj bogatoj gospođi. Uvijek je imala nokte u boji i puno nakita po rukama. Mojoj ženi nije bilo drago što smo tu. Inače, ovi njemački sa lokomotivom su najbolji. Donio sam jedan i Gojku i Nedeljku, samo Urošu nisam“.
Otegavši ‘u’ u posljednjem imenu, nastavio je kao da je pokušavao nečega da se sjeti iako je bilo jasno da odgovor ne zna.
„Ne znam što njemu nisam. K'o da sam predosjetio da mu je vrijeme isticalo. Kad sam se vratio, rak ga je živog izjeo, ništa nije ostalo od 'nak'og čo'jeka.“
Dok je govorio, ogrubjelim rukama bi milovao onaj sat, opet ga lagano otvarajući i potom nježno vraćajući zajedno sa već oksidiranim lancem u džep. Posmatrao sam njegov profil dostojan antičke biste i blagi, stalnoprisutni osmijeh kada je doktorica uvela onog kosatog mladića, glasno i pomalo grubo naglašavajući da je u pitanju njen pacijent.
„Nego, rec' ti meni ima li ovdje neki sajdžija da mi ga malo pogleda i podmaže. U Mrkonjiću sam pito, ali veli da mi ne može završiti za dan. Ja 'oću da mi ga popravi tu preda mnom. Svi oni kažu dođi sutra ili za dva-tri dana, onda ga otvore, povade sve one kvalitetne sitne dijelove i ubace neke koji ne valjaju, ko da ne znam šta rade. Nisam lud da im ostavim sat.“
„Nije valjda da ne radi?“
Kao da je shvatio tok mojih misli preduhitreno odgovori: „Ma radi, ne brini se, nije moje vrijeme još došlo. Izgleda da mi je suđeno da ih sve nadživim. Najstariji brat mi je umro još ko dijete. Prekrili su ga nekim jorganom od konoplje ili je u toj prostoriji u kojoj je zasp'o bila neprerađena konoplja koju su netom obrali, više se ne sjećam, i kad su vidjeli da se ne budi, s'vatili su da se nekako otrov'o ili ugušio pod tim. Davno sam sa'ranio i ženu, ispratio još dva brata, a evo nedavno i drugu sestru.“
Tada je iz sale izišla moja poznanica ovog puta raščupana, blago zarumenjena i odsutnog pogleda. „Da znaš da me je sad boljelo!“, kivno je odmahnula rukom, poželjela nam sreću i otišla. Vratio sam se svom sagovorniku koji je ponovo poglêdao na sat i smežuranom staračkom kožom prelazio preko gravure na poklopcu.
„A Uroš je znao druga Tita. Ko momci bi zajedno išli na more i ostajali danima bez prebijene pare. Prič'o nam je kako su na Brionima znali ušićariti za sladoled, pa liz on, liz Tito. A kako je tek bio lijep i uvijek tačan, tačan ko sat! Predav'o je fiziku u gimnaziji,..“
„Može sljedeći!“, arogantno nas je prekinula doktorica uputivši saradnicima da pripreme pacijenta dok se ona vrati s odjela. Ušao sam, skinuo se i legao. Treska vrata najavila je njen dolazak. „Ja bih dosad osam pacijenata završila, a tek smo na četvrtom“, osorno je osula paljbu po nedužnim tehničarima optužujući ih za sporost dok mi je davala anesteziju, a samo sekund kasnije osjetio sam rez oštrog skalpela na leđima.
Vanja Šušnjar Čanković
Banjaluka
......
(Priča "Sat" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)