"Kod nas ti je svaka smrt drugačija, svaka priča za sebe, posebna..." Upečatljiva priča Nermine Subašić iz Sarajeva
Tri smrti
„Šta da ti pričam prijatelju“, započeo je svoju pripovjest umiljato gledajući u pivo koje je „iskamčio“ od neznanca u zamjenu za par riječi o mjestu u kojem je proveo cijeli svoj vijek, uglavnom ovako kao i danas gledajući da se od bilo koga „ogrebe“ za tu flašu piva.
„Naopak smo ti mi narod, nekako drugačiji od ostalih. Jest ono da ja i nisam nešto posebno vidio svijeta, ali i to što sam vidio taman mi je da to tako kažem. Eto, mi ti ni u smrti nismo kao drugi. Kod nas ti čovjek ne zna ko' čovjek napustit ni ovaj svijet, legneš uveče, ujutro se ne probudiš i to ti je smrt, ljudska, normalna... Kod nas ti je svaka smrt drugačija, svaka priča za sebe, posebna. Samo da ja potegnem pa ću ja tebi ukratko dvije-tri ispričati.“
Dragče
Godina je bila rodna. Baš je razvalilo na sve strane. Jedino šljiva izdala. Ubio je zadnji snijeg, a bila je izbeharala, čudo jedno. Stopio se behar sa posljednjim snijegom. Stopio i otišao zajedno sa njim u nepovrat. Za Dragčeta to je bilo ravno najgorem košmaru. Volio je rakiju. Zbog nje je živio. Zbog nje je upropastio isti taj život. Čini se da se samo jednom napio u životu i onda je to samo održavao. Dolijevao je u sebe taman koliko je falilo. Jedini problem je bio u tome što ni on sam nije znao koliko je to. Sipao je dok je bilo. Kad nema, onda je patio. Svi su govorili da će mu rakija jednom doći glave. Proveo je zbog nje više noći u kanalu nego neko u krevetu. Kad je došlo vrijeme branja šljiva svaka se obrala i opet malo. Dragče se pentrao do posljednje grančice. Jedna šljiva, jedna kap. Nije dopuštao da mu te kapi ostaju po vršikama. Onako pod dejstvom istih tih kapi nije ni gledao kud i kako staje. Na kraju ga to i koštalo. Stari šljivik, suhe grane, a Dragče pijan. Nije mu rakija došla glave, ali je zbog nje izgubi.
Lunjo
Lunjina kuća je bila na kraju sela, bar ono što je od nje ostalo. A toga je iz godine u godinu bilo sve manje. Otanjilo do neprepoznatljivosti. Zvali su ga Lunjo, jer si ga mogao svugdje sresti. Najrjeđe u toj njegovoj oronuloj građevini. Vodile su ga noge. Glavu, a posebno ono što bi trebalo u njoj da se nalazi, nije koristio u te svrhe. Počesto bi mu i stomak bio dobar vodič. Vraćao bi se iznenada, stariji i oronuo. Skoro kao i njegov dom. U tome su se pratili u stopu. Samo se čekalo ko će prvi pokleknuti. Zime u ovim krajevima su duge i teške. Poprilično podrovljena kuća, načeta gdje se stiglo, teško je podnosila snježni teret. Škripalo je na sve strane. Škripalo je i u Lunjinim prsima. Kao da se i na njima nalazila snježna lavina, teška i ledena. Te noći su poklekli skupa. Sjedinili su se po prvi puta. Ovaj put zauvijek.
Ahmo
Ahmo je tri puta umirao. Treći put baš ono za uprave. Prva dva je bila „lažnjak“ smrt, tek da istjera koju suzu iz očiju njegovih najbližih. Žena mu i sinovi samo što ga oplaču, a on nazad. Nije mu se dalo, pa to ti je. Umro je u snu. Ni to nije bila baš prava smrt, više kao da se nije ni probudio. A i živio je sanjajući. Tako je i otišao. Nije bio neki vjernik, a pokopali su ga kao takvog. Nije bio ni nevjernik, vjerovao je u ljude. Posljednje u šta pametan čovjek može vjerovati. Iznad svježe humke stajao je njegov najbolji i jedini drug Hamdo. Nije plakao, potrošio se u dva prethodna slučaja. Samo je prošaputao gomili zemlje ispred sebe: „I, kažu treća sreća? Ma, čuj ti to. Šta ćeš prijatelju, nije ti se dalo. Uvijek si bio van svijeta. Čak i u smrti. Treća sreća?! Ma, pričajte vi to nekom drugom...“