"Nikada čovjek ne može biti siguran gdje će se ogriješiti, a gdje osevapiti..." Pročitajte sjajnu priča Milice Simić iz Teslića!
Posljednji sevap
Kapela na Gradskom groblju je mala, a mnogo je ljudi došlo da isprate Dragomira, zvanog Drago, na vječni počinak. Jedni kažu "sevap je", a drugi samo potvrdno klimaju glavom ili sažaljivo sliježu ramenima. Od davnina se ovde ljudi plaše grehote i uzdaju u sevap jer ta dva nepisana pravila nas zaustavljaju kada nešto možemo, ali ne želimo i nećemo i pokreću nas kada nešto ne moramo, ali želimo i hoćemo. Uvijek, u svakom selu, gradu, postoji neko koga sevap za života hrani i koga sevap mrtvog sahrani.
Unutra, u kapeli, muk i tišina. Čuje se samo šuštanje odjeće i poneki nijemi uzdah. Nema plača ni jauka. Nema ko. Oko pokojnikovog odora sa upaljenim svijećama su komšije i dalja rodbina. Bliži rođaci, rasuti po bijelom svijetu, su ga zaboravili i živog, a kamoli mrtvog. Polumračnom, nijemom i hladnom prostorijom odjekuje posmrtna pjesma "Vječnaja pamjat" i jevanđeljske pouke o dušama koje se nastanjuju tamo gdje pravednici prebivaju. Da nema raja, za neke ljude bi ga trebalo izmisliti. Pakao, takođe. A na sirotom Dragi su se mnogi sevapili - njemu dajući, oni su dobijali. Poslije opela, sveštenik poče govoriti prigodnu besjedu:
"Znate, draga braćo i sestre, ima ljudi koji su poslani na zemlju da svojim načinom života iskušavaju i testiraju našu dobrotu, milost, strpljenje i čovjekoljublje. To su ubogi ljudi, božjaci, ničiji, a svačiji, nikome nisu dati na dužnost, a svakome na savjest. Stariji pamte, a mlađi su čuli za mučan život pokojnog našeg brata Dragomira. U djetinjstvu je bolovao od blaže epilepsije, ali to ga nije spriječavalo da radi sa roditeljima seoske poslove. Sa dvadesetak godina je pao sa konja i teško povrijedio nogu. Pokretan, ali hrom i nesposoban da radi i zarađuje. U početku, o njemu su se brinuli otac i majka, a kasnije, kada su oni pomrli, Dragomir je zavisio od milosti i dobrote svojih komšija. I svako od vas je na neki način pomagao i olakšavao Dragomirov život. Neko mu je počistio kuću, neko napravio jelo, neko mu nabavio ogrev za zimu, neko dao garderobu, neko poklanjao duvan, neko odveo ljekaru ili kupio lijekove. A pomažući njega, pomagali smo sebe, spasavajući njega, spasavali smo svoju dušu. Nije on ništa tražio od nas, ni na šta se nije žalio, uzdao se u našu dobrotu, u naš sevap. Štaviše, svakom djetetu je davao od onoga što su njemu drugi davali. Nekome bi dao bombonu, nekome čokoladu, nekome jabuku, nekome kupio sladoled ili sokić i zato su mu se djeca onako radovala. Tepao im je, mazio ih, igrao se sa njima. Volio je djecu i ona su njega. A vama, njegovim komšijama, Dragomir je bio ispit koji ste položili što dokazuje i ova velika sahrana. Dragomir pored vas nikada nije bio ni gladan ni žedan, ni pocijepan, ni bos, ni neuredan. Niko od vas nije pravio nikakvo veselje, a da Dragomira nije ugostio, niti je iko slavio, a da Dragomira nije napojio i nahranio. Uz Dragomira smo se naučili skromnosti i zahvalnosti, uz njega su sve naše nesreće izgledale manje i sve naše sreće veće. I zaista, izgleda da Dragomir nije živio zbog sebe nego zbog nas. Takvi ljudi su naše ogledalo, oni su odraz naše duše, naše plemenitosti. I kad god vidimo prosijaka, gladnog i bosog, on je slika svojih komšija i sugrađana. U mjestima gdje ima dosta siromaha koji umiru od gladi ili zime, znajte da nema ni međuljudske solidarnosti ni dobrote ni ljubavi. Život i sahrana našeg brata Dragomira je dokaz naše ljubavi prema bližnjem, naše čovječnosti i zajedništva. Hvala mu što nas je činio ljudima, vječna mu slava i amin."
Nekima od prisutnih, naročito ženama, zadrhta brada i napuniše se oči suzama dok je sveštenik držao propovijed. Djeca, ona najmlađa, zaplakaše. Muškarci, nervozno tapkaše u mjestu, čas gledajući u sveštenika, čas u vrhove svojih cipela. Istina, pomagali su mu koliko je ko mogao, ali sada požališe što nisu i više. Na Dragomiru su se ili griješili ili spasavali, prljali ili čistili svoj obraz i svoju savjest.
Dragomirova povorka u tišini i laganim hodom ide prema Gradskom groblju. Pogrebni mir narušava samo treperenje tek izlistalog drveća i pomijeranje pijeska pod usporenim koracima ukopnika. Niko ne pušta ni glas ni jauk, svako u svom ćutanju misli o pokojniku, o jadnom Dragi. Nikada čovjek ne može biti siguran gdje će se ogriješiti, a gdje osevapiti. A ne treba da se ponosimo i hvalimo kada pomognemo, treba da se stidimo i kajemo kada ne pomognemo.