KRATKA PRICA Zoran Plavsic Beskonacno.html

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

KRATKA PRIČA: Zoran Plavšić - Beskonačno

Priča o ljetu, rijeci, životu, jeftinim rješenjima... Iz pera Zorana Plavšića iz Novog Grada

Izvor: MONDO

Milan je bio sanjar. Možda je upravo to bilo najveći uzrok njegove trapavosti. Ljudi bi obično govorili za tog četrdesetogodišnjaka da nikad ne zna kud je pošao niti gdje je stigao.

Volio je ljeto, vrućine, ali ne zbog mogućnosti da se rashladi u zagrljaju hladne Une. Naprotiv, nije je volio. Čak bi često na pitanje odakle je znao da promrmlja nešto što ne bi odmah izazvalo asocijaciju na Unu, jednu i jedinu krajišku ljepoticu.

Ljeto je volio zbog tišine u biblioteci. Rijetki poznanici koji bi unaprijed iščitavali lektiru za narednu školsku godinu, nevoljni i razdražljivi radnici biblioteke i on.

Uzimao bi jednu zadanu lektiru i jednu po svom odabiru i brzim koracima bježao sa vrelog asvalta u svoju sobu. Negdje oko podneva već bi čuo vršnjake kako larmajući i vriskom odlaze put neke od plaža. Nakon toga koraci druge smjene fabričkih radnika koja je žurila da odmijeni umorne iz one prve koji će nedugo zatim brzim koracima nastojati dohvatiti se hlada. I tada bi nastupio mir sve do povratka umornih kupača sa plaže.

Tih nekoliko sati mira i tišine Milan je koristio da bi tražio sreću za male ljude, nerijetko se razočarajući u njihove tužne sudbine na kraju djela. Nije odustajao. Tražio je bilo šta lijepo. Svrhu postojanja, onu mrvu, gram osmijeha na kraju sumorna dana. Zalud se nadajući izjednačiti dvadeset i jedan gram duše na tasovima sa surovošću naplavina života, smeća otpada koje je trajno preplavilo ono malo duše u borbi za golom egzistencijom.

Život je svakodnevno priređivao borbe s vjetrenjačama. Za goli opstanak. Jeftina riješenja...

„Dvadeset sedam konvertibilnih maraka“, prenu ga glas prodavačice supermarketa, uniformisane i blijedog pogleda.

Platio je račun i u plastične vrećice trpao izabrane proizvode. Paradajz, krastavci, hljeb, mlijeko, pavlaka...

Ručak je bio na stolu, čekala se salata. Gledao je suprugu kako vješto prebira po paradajzu, krastavcima čineći od njega primaljiv prilog jelu. Sjetio se bašte svoje majke i dileme koji paradajz da ubere. Da li da ubere sitniji paradajz ili krupniji. Blago zarumenjeni ili bordo crveni prezreli. Isto i sa krastavcima. Pogled mu pade na preostali paradajz i krastavce, pavlaku, plastičnu vrećicu. Nije bio potrebe da razmišlja danas. Paradajz je kao iz slikovnice. Isti. U skladu sa slikom na plastičnoj vrećici. Kao i krastavci.

Nije bilo potrebe da se danas premišlja, sve je isto. I ukusi su isti. Nema ih. Počesto bi pomislio da se ne bi mnogo razlikovali od ukusa plastične vrećice da je kojim slučajem jestiva.

Milan blago zažmiri i pred očima mu minu slika papirnih škanicli i paradajza kako se kotrlja u nju iz velike metalne vage sa pijace. Miris mu prostruji kroz nozdrve te se blago trže. Nije bilo potrebe da sanja. Plastika je bila poslužena.

Slijedećeg dana poslom se zaputi na teren u selo pred Une. U susret njemu prilazio je mještanin s kojim se pozdravljao bez da su ikad razmijenili koju riječ. Nosio je plastičnu vrećicu, uljudno kimnuvši glavom u znak pozdrava te nastavi svojom putanjom. Primjeti istu onakvu vrećicu kakvu je juče dobio na kasi supermarketa. Učini mu se da negdje začu piskanje poput glasanja sasvim malih štenadi.

„Biće da se negdje kakva keruša oštenila pored puta“, pomisli i poče da osluškuje. Ništa se nije dešavalo

„Možda mi se i učinilo“, nastavi se dalje kretati prašnjavim putem prema selu.

Prema njemu se kretao neki pas. Mješanac neodređene boje. Bio je nizak. Izbliza primjeti da je to keruša. Učini mu se da ga pogleda kao da hoće nešto pitati, ali zatim nastavi kretanje.

„Biće da su joj mladi negdje u blizini“, tumačio je i povezivao nedavni zvuk koji je registrovao.

U selu je brzo obavio posao i vraćao se prema automobilu. U susret mu je prilazio isti onaj čovjek kojeg je sreo kada je dolazio u selo. Iza njega na udaljenosti od desetak metara oborene glave je koračala ona ista keruša.

Sve mu je bilo jasno.

„Koliko je to u ljudskim mjerama dana, mjeseci iznosio pseći život umorene štenadi u hladnim virovima Une. Surovo i hladno bačene u plastičnoj vrećici iz supermarketa sa slikom nasmijana lica iza rumenih plodova paradajza, krastavaca, mrkve...“

Želudac mu se zavrnuo. Poželio je da se vrati za poznanikom. Da ga pita.

„Šta?“, zapita se.

„Zar nije poput svih ostalih. Šta ga odvaja od kasirke u supermarketu, prodavačice koja važe voće i povrće u plastične vrećice. Proizvođača paradajza koji ga prihranjuje iz plastične vrećice s mrtvačkom glavom i nasmijanom dječicom. Umije li krava da prepozna svoje mlijeko u pavlaci čija ambalaža je nekako završila u bali sijena pred njom.“

Jeftina riješenja, štenci. Apsurd, nerazgradiva vrećica i razgradivi štenci, još slijepi da vide svoju agoniju.

„Prozvan si“, prenu ga glas čovjeka koji ga taknu po ramenu.

Red pred ambasadom se pomaknu. Velika ambasada u staklu ga proguta. Proviziju za obećan posao „vani“ nije zaboravio.

Nikad neće naučiti. To je profit, a on je sanjar. Trapav.

Zoran Plavšić, Novi Grad

........

(Priča "Beskonačno" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

loader