Skulpture stradalnika, koje su dio Muzeja žrtava stravičnog masovnog zločina iz Drugog svjetskog rata, otvorenog prije desetak dana u Starom Brodu kod Višegrada izazvale su veliku pažnju javnosti.
S vajarom Bojanom Mikulićem iz Banjaluke razgovarali smo o procesu njihovog nastanka.
Ovo djelo, bez sumnje, izaziva snažna osjećanja kod svakog posmatrača.
"Imperativ je bio da se na svakom licu vide jake emocije. Posmatrač je trebalo da se nađe u sceni masovnog stradanja i ubrzo bi stvarao osjećaj empatije prema stradalnicima. Emocije su prikazane na veoma eksplicitan i direktan način", kaže Mikulić, koji je na ovom projektu radio sedam mjeseci.
Muzej u Starom Brodu rađen je prema projektu arhitekte Novice Motike. Investitori su Daka Davidović i Spasoje Albijanić, a završni dio vajarskog rada uradila je Livnica „Janković“ iz Smedereva. Kipove su u Drinu postavili ljudi iz Gorske službe spasavanja. Firma "Inving" iz Ljubije je donirala glinu za ovaj rad.
Namjera je bila da se izgradi trajni podsjetnik na stradanje više od 6.000 Srba iz Sarajevsko-romanijske regije koje su u Starom Brodu i Miloševićima ubile su ustaške jedinice, predvođene Jurom Francetićem u proljeće 1942. godine. Nesrećni ljudi stradali su tokom pokušaja da pobjegnu u Srbiju.
"Punih sedam mjeseci bio sam potpuno predan ovome projektu. U toku vajanja, proces me često vodio ka ekspresivnom, pa i prema apstraktnom, ali sam se uvijek vraćao u zadane okvire, u realzam, jer je djelo moralo da bude pristupačno i razumljivo svima", kaže Bojan.
Prema njegovim riječima, iako je u pitanju izuzetno zahtjevan poduhvat, nije mu bilo teško da ga privede kraju.
"Sve skulpture su bile veoma zahtjevne, ali ne mogu reći da mi je bilo teško, iako sam puno vremena provodio u ateljeu. Ja se kroz rad i opuštam, a satisfakcija koju donese jedan završen rad davala mi je snagu da s lakoćom pređem na naredni", objasnio je.
Sve skulpture Mikulić je izradio u ateljeu Narodnog pozorišta Republike Srpske. Kaže da, iako radi i u drugim materijalima, glina ostaje primarna.
"Glina nosi posebnu meditativnost. To je neki pra dodir koji nam daje smiraj. Kada mojoj djeci dam glinu da se igraju, koliko god da su bili razigrani prije toga, sjednu, ćute i dugo dugo budu zadubljeni u oblikovanje tog komada zemlje. Veoma je interesantan i proces koji dolazi nakon oblikovanja gline. Zadivljujući je put koji isti isti oblik prolazi do konačnice u bronzi", naglašava naš sagovornik.
Iako izuzetan umjetnik, Bojan se do sada nije mnogo eksponirao u medijima. Ipak, kaže da bi volio da njegova djeca nekad pronađu tragove njegovog stvaralaštva.
Rođen je u Novom Sadu, a slikarstvo je diplomirao na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Magistrirao je vajarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sarajevu, a samostalne izložbe imao je u Srbiji, Bosni i Hercegovini i SAD-u. Njegove skulpture trajno su postavljene u Turskoj, SAD, Srbiji i Bosni i Hercegovini.