Danas vam predstavljamo knjigu putopisa iz pera poznatog engleskog antropologa i arheologa Arturta Džona Evansa, nastalu 1877. godine nakon njegovog proputovanju po "ilirskim zemljama" - BiH i Crnoj Gori...
Artur Džon Evans (1851 — 1941) poznati je britanski arheolog i antropolog koji je na početku karijere kao mladi novinar u dva navrata posjetio BiH, da bi svoje zapise sa tih putovanja sabrao u knjigama "Kroz Bosnu i Hercegovinu pješke" (1875) i "Ilirska pisma" (1877). Ova druga knjiga predstavlja zbirku pisama koju je Evans iz BiH i Crne Gore 1877. godine, u jeku ustanaka protiv Turaka, slao u Englesku, a koja su te godine objavljena u Mančester Gardijanu, preteči današnjeg Gardijana.
U "Ilirskim pismima" Evans na jedan nevjerovatno slikovit, ali i u visokoj mjeri objektivan i neutralan način opisuje tadašnje prilike na Balkanu, ljude i njihov mentalite, bilo da su to srpski pobunjenici, hrvatska ili muslimanska raja, bosanski begovi...
Nakon čitanja ove nevjerovatne knjige stiče se snažan dojam da se istorija na Balkanu uvijek iznova i iznova ponavlja. Knjiga je napisana pitko, ali ne i plitko, a mnoge stvari opisane u njoj potpuna su otkrića i za današnje čitaoce.
Glavni zaključak nakon čitanja "Ilirskih pisama" je da su čitaoci tadašnjeg Mančester Gardijana, dakle prije skoro vijek i po, vjerovatno imali bolji uvid u dešavanja i političke mehanizme na Balkanu nago mi, današnji stanovnici tih balkanskih država.
FUDBAL U DRVARU, KRIPTOKATOLICI U PRIZRENU
Evans piše da je za putovanja po tadašnjoj Bosni koristio uredno vizirani engleski pasoš u Otomanskoj ambasadi u Londonu. A, prilikom putovanja po BiH nakon sukoba pobunjenika i Osmanlija nailazio je na dosta puščanih čaura, koje su sve bile - američke prozvodnje!
U par navrata engleski novinar opisuje grozno stanje hrišćanskih izbjeglica iz BiH, za koje procjenjuje da ih je čak četvrt miliona, a koji su bježeći od turskog terora našli spas u gudurama u pograničnim dijelovima prema Hrvatskoj. Velike kritike Evans upućuje tadašnjem britanskom konzulu u Sarajevu, okrivljujući ga da potpomaže turski pogrom hrišćanskog stanovništva, dok najviše hvale upućuje engleskim humanitarkama mis Irbi i mis Džonston koje su pomagale lokalnom stanovništvu donoseći im hranu, odjeću i ostale potrepštine, usput otvarajući škole za najmlađe. A, zbog svoje požrtvovanosti narod u BiH ih je prozvao "dvije engleske kraljice".
Evans u knjizi donosi interesantnu pripovijest o hrvatskom mjestu Udbina, na granici sa BiH, čiji su stanovnici nakon Turskih osvajanja, početkom 16. vijeka, svi prešli na islam. Dva vijeka bili su uzorni muslimani, da bi nakon prelaska Udbine u austrougarske ruke, svi ponovo prešli u katoličanstvo - ali su zadržali svoja muslimanska prezimena.
Tu je i sjajna priča o srpskim pobunjenicima kod Drvara koji krajem 19. vijeka igraju neku varijantu fudbala! Pišući o etničkom šarenilu tadašnje Bosne, Evans vispreno zaključuje da su ostaci neznaboštva jedina, ali i najsnažnija veza, pored zajedničkog jezika, između različitih naroda u BiH, koji se jedni od drugih razlikuju - samo po religiji.
Evans nakon Bosne odlazi u Crnu Goru, a usput posjećuje i krajeve naseljene Albancima. Opisujući Albance, piše da su oni po prirodi "brzi, energični, skeptični, nestalni, ne trpe nadzor i, nasuprot Slavena, za njih je iznad svega sloboda, dok je religijsko pitanje drugostepene važnosti". Tome u prilog, piše Evans, govori i Albanska poslovica “Religija prati mač”.
U knjizi je opisan i veoma interesantan slučaj sa albanskim “kriptokatolicima” kod Prizrena, koji su javno prešli na islam kako bi izbjegli muke sa osmanskom vlašću, ali su ostali su vjerni i katolicizmu. Naime, oni su po danu išli u džamiju, a noću u crkvu, piše Evans.
Došavši u Crnu Goru, Džon Evans opisuje burne ratne prilike i sukobe Crnogoraca sa Turcima, a boraveću u tadašnjoj prestonici Cetinju oduševljen je ljepotom i gracioznošću Crnogorki uz opasku da je "svaka Crnogorka rođena kraljica, a svaka crnogorska djevojka princeza".
Englez je oduševljen neposrednošći, kao i "očinskim vladanjem" crnogorskog kneza Nikole prema svojim podanicima, navodeći primjer nekog nadvojvode koji je od svog potčinjenog kupio ukradene stvari, da bi knez, kada je saznao ovo, izgubio živce i "očinski" izmlatio nadvojvodu štapom.
Interesantna je i priča o crnogorskim ranjenicima koji su "jako otporni i brzo se oporavljaju". U razgovoru sa jednim od njih, taj ranjenik se Evansu povjerio: "Samo se molim bogu da se ponovo sretnem sa barem pet Turaka!"
RATNIČKO KOLO NA CETINJU
Najinteresntniji i najslikoviti opis Evans daje upravo u Cetinju, nakon što je u ovaj grad stiglo pismo u kojem knez Nikola obavještava kneginju i ostale podanike o konačnom padu Nikšića 1877. iz turskih u crnogorske ruke.
Knez je ovu radosnu vijest napisao u stihovima, a glasnici su objavili građanima Cetinja da im kneginja ima nešto važno saopštiti. Za pet minuta čitavo stanovništvo skupilo se ispod dvorske kapije. Kneginja je tada izašla na balkon i u nijemoj tišini saopštila da je Nikšić zauzet. Pokušala je da pročita i pjesmu koju je sročio Knez, međutim prekinuta je gromkim povicima "Živio" i plotunima pušaka!
"Ono što je uslijedilo gotovo je nemoguće opisati. Narod se talasao ulicom. Pucalo se, pjevalo i skakalo od radosti. To je entuzijazam, ekstaza neshvatljiva i nemoguća u civilizovannoj državi i sve je teško izraziti civilizovanim izrazima. Vi, na vašem industrijskom ostrvu, izgledate kao da pripadate jednom zrelom, izdvojenom svijetu i, gledajući ovo, svjesni ste da vam je stoljetni 'progres' nešto oduzeo i sa simpatijama pedagoga posmatrate djecu u igri! Jest, ovo su djeca! Djeca u svoj svojoj primitivnoj prostoti, u čitavoj poeziji njihovog bića. Djeca u govoru, politici, i djeca u ratovanju. Ovo je divlja, neobuzdana dječija radost!
Stari veterani, ozbiljni i kršni gorštački džinovi, pali su jedan drugome oko vrata i puni radosti ljube jedan drugog. Ranjenici su se međusobno pomagali, spremali i iz bolnice spoticali o štake da učestvuju u radostima. Meni je rečeno da su u bolnicama ranjenici na umoru bili ozareni ovim vijestima i izgledali su kao da su stekli novi život..."
U nastavku, Evans opisuje "ratničko kolo" koje se to veče povelo Cetinjem.
"Ratnici su igrali u parovima, ponekad čak i po nekoliko jednovremeno. Igrači su naizmjenično čas ratnici, čas divlje životinje, lakrdijaši, lutalice, morejski igrači, ludaci! Poigravaju čas jedan prema drugom, čas jedan s drugim, čas na jednoj nozi, čas na drugoj. Čas odskaču u vazduh, čas tupkaju o zemlju, čas se okreću ukrug na vrhu noge, ponekad zgrabe od okolnih posmatrača zapaljene svijeće, okreću ih ovamo-onamo kroz vazduh i tako vas zbunjuje toliko svjetla u letu, u pokretu. U neobuzdanom bijesu izvlače iza pojaseva srebrom okovane džeferdare i u letu pucaju na zvijezde; ponekad su njihovi pokreti smireniji, nastupaju jedan iza drugog kao da su sada spremni za rat, koračaju pritajeno kao panter prije skoka - i već skaču! I sada grle jedan drugog i ljube se zanosno i dugo! Zatim stupaju na arenu drugi parovi i ovaj dio igre je završen. Pri svakom preokretu u igri daju oduške čudnim uzvicima: sikte kao psi ili izbacuju kratak vrisak kao ptica grabljivica..."
Artur Džon Evans se od svojih balkanskih avantura u drugoj polovini 19. vijeka "ohladio" nakon što su ga Austrijanci zatvorili u tamnicu na nekoliko sedmica, pod optužbom da je špijun. A, svjetsku slavu Evansu je donijelo otkriće Minojske kulture, čije ostatke je iskopao oko 1900. godine u Knososu na Kritu.
Posljednje, od nekoliko izdanja "Ilirskih pisama" u zemljama bivše Jugoslavije, objavila je banjalučka "Besjeda" 2009. godine.