Priče iz izolacije: Fotoaparat

Opet mraz. Bjeličasti hladni kristali prekrili aprilsku travu, mirisni behar i šajbu mog Yuge koji je i sinoć spavao pod zvijezdama jer mi komšija ne dozvoljava praviti garažu pored tarabe zbog zakona o strehama, a prostor mi ne dozvoljava da uđem u avliju jer je otac kuću napravio blizu puta računajući da osim mutvaka u kojem smo živjeli nikada neće ništa drugo biti tu, a kamoli neko motorno vozilo, naš jedini motor je bio u stražnjici, radili smo kao pčele i živjeli kao stršljenovi. Tako se živjelo tada, đuture, u toplim sobama sa drvenim pendžerima prekrivenim zelenim tkaninama. Sve je bilo isto, ali nekako čisto. Sjećam se, sada, kada sam ugasio motor u svom robotskom tijelu koje zujajući po gradu trči za karijerom i novcem kojeg trošim na održavanje, servisiranje dijelova i pravljenje prostora u kojem se najmanje zadržavam. Sjećam se svega što je imalo malu materijalnu, ali ogromnu sentimentalnu vrijednost, sjećam se i onih ljudi koje sam obilazio u širokom luku ne obraćajući pažnju, baš poput robota. Mislima prolazim korzom kao odrpanac i molim za milostinju, za jedan dodir, slučajni udarac laktom. Izoliran u svojoj prostranoj kući poput hladnog kosmosa bez zvijezda, bez ptičijeg gnijezda, zatrpan sam u besmisao mog tumbaranja svijetom bez igdje ikoga. Da umrem ne bi se niko sjetio mog lika, niti mi prepoznao sliku u novinama ili na banderi. Sve što imam od bogatstva je nacrtana slika porodice na zidu spavaće sobe i jedan stari fotoaparat prepun negativa. Danas je postalo važno biti negativan. Postalo je važno gdje si bio zadnjih 14 dana, a ne 92.. Mene je u stvari lahko kontrolisati, živim u sjenama breza od firme do kuće i nekoliko kilometara šetališta oko toga. Ja sam izoliran selotejpom poput mumije od usta do stopala još od dana kada sam prvi put zapucao na liniji, još od dana kada sam pognuo glavu pred profesorom koji je tražio da platim ispit, od dana kada sam one grozne kape bacao u zrak sa ljudima pored sebe koji su me udarali laktom sve do sada, i krali mi hljeb držajući se za skuti svojih uspješnih roditelja. Izoliran sam strahom od promjene, bolesti, od nevidljivog neprijatelja, a godinama sam nevidljiv, i ne primjećujem ljude. Perem ruke mahnito i grubo tražeći otiske prohujalih godina, nestalih ljubavi, ubijenih (ne)prijatelja, osušenih spermića i gatarskih planova za moju budućnost. Danas je važno biti negativan kada su drugi pozitivni. Negirati deklinacije, brisati predikate i praktikovati jednosmjernu komunikaciju. Praktikovati sigurne brakove, siguran sex i sigurne lijekove. Nigdje nisam bio negativniji nego u tome, brak ne konzumiram, sex je dobar kada ga imaš, komuniciram sa knjigama, naročito uz sigurnu dozu sertralina. Gutam ih iz naftalina. Imamo sigurnosne kamere, sigurne kuće, sigurne sajtove, a umiremo od virusa potpuno sigurni u svoju moć. Mi znamo sve o satelitima, somatskim mutacijama, 5 G mrežama, elektromagnetskim valovima, čak smo prije Watsona i Cricka otkrili DNK-a u raspadnutim kostima ubijenih civila, očeva.

- Uđi, oče, sjedi. Ne obraćaj pažnju na pileća krilca na stolu, danas sam ih kupio u zgradi gdje je nekada bila biblioteka. Ne znam zašto tako rijetko dolaziš. Zašto se čudiš? Ekonomija je ono što možeš uvaliti drugima. Jučer je bio Robert Langdon na kahvi. Svrate tako, ponekad, ljudi u ovu kuću.

U svakoj nesreći nema sreće. Rekao bih da su izreke pisali ljudi koji su htjeli da se utješe, da negiranjem i projekcijom sakriju svoje psihološke nedostatke kao što protezom sakrivam bataljke ruku pa se zaokupljen takvim mislima pokušavam grudvati, ili zagrijati izgubljene šake iznad furune nakon skijanja. Postao sam Alkemičar. Čovjek koji traži čovjeka u svojoj sjeni. Ledeni krčag Narcisa. Zid za sliku porodice sa kojom ponekad zaigram odbojke. U izoloaciji je najbitnije sanjati i jesti. To nekako i ide jedno sa drugim. Ako jedeš meso sanjaš mrtve koje si ubio, koji su te ubili. Ako jedeš hljeb pa nagaziš na mrve možeš postati vatra. Sjećanje. Od toga se živi.

U fotoaparatu su slike koje nikada nisam izradio zbog sramote koju je nosio taj stari kodakov antikvitet. Ali, one su izgradile mene, ovako ništavnog. Njegovu blendu sam stavio na svoje oči. Pored toliko digitale ja sam nosio aparat za koji je trebao oružani list, da uslikam Neum kojeg vidim prvi put, da uslikam jelku sa ćibradima, oko komšinice koja nas je tražila po sobi sa naopako okrenutim aparatom. Sliku pravog života u jednoj velikoj državi koja je bila jedno zatvoreno tržište i izgledala nasmrt dosadno što ama baš svi peru zube Kalodontom, što svi usisavači bruje istu pjesmu, a telefoni „zovu" istim zvonom. Gdje su svi nosili starke, leviske, mirisali na jeftinu kolonjsku vodu, pitralon i Čunga Lungu. Gdje su kuće bile male drvene šeperuše. Gdje su svitnjaci bili puni oraha, srca puna tovara i škole pune djece. Kupali smo se u Drini, poput onih leševa ispod baršunastih ada, gologuzi, radili na pruzi, jeli kise, trnine, kakav virus, kakvi bakrači. Bili smo sudionici, a ne nijemi posmatrači. Glupi glasači.

Jasmin Dorić, Seona-Srebrenik