Price iz izolacije Misli u izolaciji

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

Priče iz izolacije: Misli u izolaciji

Priča #4: Elvir Mujagić, Banjaluka

Izvor: Anadolija/ Denis Zuberi

Misli u izolaciji


Čovjek se često zapita, da li su njegove odluke u mladosti, a i kasnije, bile ispravne. Šta da sam uradio ovo umjesto ono, da li bi danas bilo drugačije ili ne? Da li nam je ipak nešto zapisano u zvijezdama i ma koliko se mi trudili, ne možemo pobjeći od onog što nas stvarno čeka? Ako postoji vječnost, hoćemo li te odluke uvijek ponavljati ili ćemo u jednom od pokušaja uspjeti promijeniti tok sudbine?

Često sam govorio da je život serija raskrsnica, pa kud okreneš, to ti je. Sljedeća te vodi samo dalje, nikad nazad. A šta će dalje biti na tom putu, teško je čak i pretpostaviti. Barem meni...

Prošlost je prošlost i treba tako da bude. Ali šta je u stvari budućnost? Ponovljena prošlost? Ne želim da vjerujem u to. Ako postoji Bog, i ako sve posmatra, zašto nam dozvoljava da uvijek pravimo iste greške? Ili nas pušta da to sami vidimo i odlučimo sami. On valjda samo nadgleda.

Čovjek se se uči dok je živ. Ja bih rekao muči. Patnja. Voliš, pa onda patiš. Kazna ili nagrada? Tko to zna. Kažu da se samo magarac uči na svojim greškama. To mi je rekao još profesor na fakultetu. Ja sam mu odgovorio da smo onda svi magarad. A on mi reče da nije baš isto biti mazga i magarac, jer magarac kad dobije batine, nauči školu i krene dalje, a mazga opet i uvijek po svom. Mazga i magarac, žene i muškarci možda? Bojim se da ga nisam shvatio.

U jednom videu postavljenom na internetu, jedan čovjek je posalo poruku 16-togodišnjem SEBI. Da li biste i Vi to uradili i šta biste uopšte rekli? Povratak u budućnost, ili nešto drugo? Ako promijenite tok stvari u prošlosti, hoćete li promijeniti i budućnost? I ako imate odgovor na to pitanje, imam za Vas i drugo pitanje: svoju budućnost ili nečiju drugu? Šta ako ste popravili svoju budućnost, a pokrenuli slijed stvari koje su uništile nečiji savršen život? Je li bilo vrijedno? I da li biste bili toliko sebični i ipak uradili to?

Mislim da je čak i za Boga, barem kao posmatrača, to malo previše podataka. Zato mora postojati pravilo, mora biti neka šema po kojoj stvari teku, jer ovako se sve zapetljava da iz svega može nastati samo haos. Onda mora postojati i sudbina, jer to je jedino logično objašnjenje....

Vidio sam članak u novinama gdje je stariji bračni par doživio saobraćajnu nesreću. Završili su u bolnici, jedno pored drugog. Ona ga je držala za ruku do samog kraja, a nekoliko minuta nakon što je njegovo srce prestalo kucati-stalo je i njeno. Doktori su se kleli da je imala samo lom ruke. Umrla je jer je htjela da ide za svojim prijateljem. Do kraja.

Kraj? Ili novi početak? Ne znam, stvarno ne znam. Volio bih da imam barem pojma.

Samoća je možda i najteža stvar na svijetu. Sve ostalo je lakše od nje. Jer čovjek sam ne može baš ništa. A poseban problem je to što ljudski mozak ne funkcioniše najbolje kad, u samoći, razmišlja sam o sebi. To su opasni trenuci, jer ti tada na pamet pada i ono što treba i ono što ne treba. I misli te vode u pogrešnom pravcu, teško ih je kontrolisati, jer nedostaje bitna stvar-osjećaj. To je ono što u stvari čini čovjeka takvim kakav jeste, a sebe se ne može lagati. Može se probati, ali ne uspijeva uvijek. Kažu da ogledalo daje sliku tačno onakvu kakva jeste. Pod uslovom da je ravno.

Kad sumiram, jedna stvar ostaje jasna. Samo ljubav. Ona je vječna i proteže se kroz sve ove stvari. Nije joj bitno niti tko si, šta si, jesi li lijep ili ružan, imaš li novca, jesi li bez ruke ili noge, bolestan, sam, ostavljen. Ona je uvijek tu, u svom najljepšem obliku. Zrači snagom i nosi te kroz život, tjera te da ideš dalje i da radiš nezamislivo. Slijepa jeste, ali tako mora biti. Kažu da je sretan onaj koji je doživi, jer se taj osjećaj ne može usporediti sa bilo čime.

Ali tu ima jedan veliki problem. Kad je neuzvraćena, ona izblijedi. Još uvijek je tu, ali je prati prvo bol, a onda tuga. Beskonačna, ogromna, nesavladiva tuga. I teško je tugu vratiti u ljubav, u punoj svojoj snazi i ljepoti. Jer koliko god ljubav izoštrava čula, toliko ih tuga otupljuje. Ravnoteža? Pa ne bih baš rekao, nema baš smisla.

Ja ipak mislim da se ljubav ne može potrošiti, kao da stojite pod vodopadom, a on vas udara svom svojom snagom. I vodopad neće nikad lagano oslabiti, ali se može desiti da stane, najednom. To ne znači da vode više nema.

Znači da stojite na pogrešnom mjestu. Vodopad se preselio na drugu stranu, a vi ne znate gdje je to. Samo ga odaje šum vode koja i dalje teče.

Elvir Mujagić, Banjaluka

(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

loader