Priča #5: Sonja Petrov, Sarajevo
GRAMOFON
(intimni dnevnik iz izolacije)
- Ti još uvijek imaš gramofon u stanu?
Posmatrao sam je kako stoji naga, tik uz gramofonske ploče, tako tanana, tako mlada, krka poput mjesečine koja obasjava njene bokove.
- Kao što vidiš.
Nasmiješila se.
Prstima je prelazila preko prašnjavih omota. Činilo se kao da osluškuje svaku.
Divio sam se lakoći njenog pokreta. Činila je to tako prirodno, tako daleko.
Kao da se gubila u vremenu svake koju dotakne.
Godinama, čak decenijama nisam slušao ploče. Čini mi se, da sam potpuno zaboravio kako muzika zvuči. Čuo sam je tu i tamo u prolazu, na radiju, u prodavnicama, ali sam je nekako potpuno potisnuo.
- Nadam se da nemaš ništa protiv ako pustim ovo.
U rukama je držala Piter Gabriel III
- Baš to?
- Baš.
I nisam ni stigao da je ispratim, već je sjedila na podu, pored gramofona, u svojoj omiljenoj pozi lotosa.
Kako je to činila, pitao sam se.
I da li je oduvijek bila takva.
Gledala je kroz prozor. Posmatrala je nebo.
A ja sam posmatrao nju.
I što više sam je gledao, postajala mi je sve dalja.
Kao san. Kao neka izmaglica.
Pogledao sam njene ožiljke na lijevom boku.
Pokušavao sam da ih protumačim.
Nisam mogao da razumijem kako tako zastrašujuće stvari izgledaju tako prirodno i skladno na njoj?
Primjetila je da je gledam.
Osmijehnula se. I pogledala me očima koje su upile mjesečinu.
I kao da je željela da prekine svaki tok mojih ili sopstvenih misli pitala me je
- Kafa?
Klimnuo sam glavom.
Ubrzo se vratila sa dvije šolje kafe.
- Izvini, ne snalazim se najbolje u tvom stanu.
Spustila se pored mene i poljubila mi obraz.
- Spavati samo na dušeku i nije tako loše.
A i pušenje je dozvoljeno.. rekla je to, zapalivši cigaretu.
Istina je da nisam imao mnogo namještaja u stanu.
Smatrao sam da mi manje-više bespotrebni predmeti oko mene remete slobodu razmišljanja, ponašanja, govora, mene.
Valjda mi djelimični minimalizam donosi neki spokoj, neko odbacivanje odgovornosti prema bilo čemu, okrenutost samo sebi.
Bjeg.
- Podsjeća me na mene.
- Šta - upitao sam.
- Tvoj stan. Tako je nekako prazan, a toliko toga u njemu... ili obrnuto.
Uozbiljila se.
Voljela je da razmišlja o svojim malim tezama, malim poređenjima, nekim malim idejama koje su mijenjale njen unutrašnji svijet. Ili ga ljuljale, potresale.
Osluškivala je reakcije u sebi.
I svaku je željela da zna i da rastumači.
- Ljudi svoje samoće popunjavaju stvarima, ormarima, nepotrebnim čašama.
Ti se baš dobro držiš.
Nasmijao sam se.
- Valjda sam dovoljno odrastao da mogu da se nosim sa nekim stvarima.
Gledala me je. Znam da je očekivala mnogo više od rečenice bez ikakvog značenja.
Ponekad se pitam kako uopšte ima volje da razgovara sa mnom.
Pasivan sam, isuviše.
Govorim na predavanjima. Govorim o književnosti koju čini mi se poznajem više od bilo čega u svom životu.
Proživljavam sve izgovorene rečenice.
Pogledi su nam se sreli onog trenutka kada sam im po ko zna koji put ponavljao Svoju teoriju o tome da je poezija mrtva.
Uhvatila je moj pogled i prošaputala, a ja sam joj sa usana pročitao.
- Nije tako.
Propraćeno smiješkom.
Izgubio sam se u jednostavnosti njenog poimanja.
Njene usne i njen osmijeh bili su apsolutno negiranje i pobijanje moje teorije da poezija ne postoji.
I evo je, sada leži pored mene.
Potpuno naga.
Potpuno svoja.
I poželio sam da je zadržim zauvijek.
Kao da je znala o čemu razmišljam, poljubila me je i spustila se na moje rame.
- Hoćeš dim?
Sonja Petrov, Sarajevo
(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)