Priče iz izolacije: Sjećanje jednog psa

Dani prolaze, izolaciji se ne bliži kraj. S obzirom da ljude ne viđam, većinu vremena provodim sa svojim psom. On mi je oduvijek bio kao član porodice, ali sada smo se još više zbližili. Toliko da mi je jednog jutra, dok smo sjedili na balkonu i upijali zrake sunca, otvorio svoju dušu. Izolacija ga je natjerala da se sjeti svoje nikad neprežaljene ljubavi, a i teškog psećeg života. Kroz promukli lavež počinje da mi priča svoju priču. Imao je jednu kuju, Belka se zvala, s njom nikada nije imao kučiće, ali kako kaže puno ju je volio.

Pitam ga: "Gdje je ona sada?" Reče mi da je otišla u Berlin, da ju je usvojila neka penzionerka, i da je od tada nije vidio.

"Tužno zar ne? I mi psi kao i vi ljudi imamo neprežaljene ljubavi", reče mi on.

"Da, izgleda da je tako", odgovorih mu.

"Imao sam ja i kučiće, sa svojom sadašnjom ženkom Lusi, pet ih je bilo. Dok nas jednog dana nisu rastavili ljudi iz šinteraja. Sjećam se, lajao sam mjesecima za njima, ali uzalud, nikada se nisu vratili. To je bio grozan dan, prvo su nas na prevaru sve skupili, slikali nas i njih odveli", priča mi dok drži glavu na mom krilu.

"Skoro sam saznao da su i oni u Njemačkoj, ali zbog ovog stanja, korona virusa i zatvorenih granica ne mogu da ih tražim. Vidiš moj ljudski prijatelju, da nije samo vama ljudima teško u izolaciji, i nama psima je. Sjetio sam se svog života, onih koje sam volio, jer imam previše slobodnog vremena, a i ti me ne izvodiš van kao prije. Ne mogu se istrčati u psećem parku, družiti sa svojim prijateljima, a i onih dvadeset minuta što smo dobili za izlazak mi je malo..."

Zagrlih svog psa Brunu.

"Znam da ti je teško, ali ne brini sve će ovo brzo da prođe, da bude bolje, a onda kada se granice otvore i budemo slobodni moći ćeš u Njemačku da tražiš svoju Belku, i svoje kučiće, dobri moj psu."

Branka Ćirić, Banjaluka