Priče iz izolacije: Saragosa

Dopiru i ove večeri neki mokri i olujni vjetrovi od Saragose, dovikuju se prigušenim hukom sa namrgođenim planinskim klancima i razbijaju se u vazduhu, praćeni dalekim bljescima munje na horizontu. Na obronku sela skrivenog među dvije oštre gorostasne stijene, umotan u stari pohabani šinjel, na vlažnoj zemlji sjedi čovjek šezdesetih godina i puši. Oči su mu tamne i duboko upale, prosto ne znaš gdje gleda. Pričaju ljudi, posljednjih 5-6 godina izlazi sam na planinsku kosu, posjedi neko vrijeme i vraća se kući podno planine. Ni sam kim ne progovara ni riječi.

A nalazio se na tom istom mjestu sinjor Miguel i te, za njega kobne, 1936. godine. I tada na njegovom licu nije bilo ni traga sadašnje ukočenosti, obamrlosti i duševne klonulosti. Štaviše, izgledao je neobično veseo, u uglu usana vremenom bi mu zaigrao osmijeh, a u očima dala se primijetiti i jedna suza, ali ne suza bola, nego nešto nalik na svijetlu iskru, kao u starca koji se nakon dugog mučenja i isposništva, napokon domogao obećanog raja. Stiglo je toga dana dugo očekivano pismo iz Saragose od brigadnog generala koji ga je obavještavao da mu mlađi sin Alvaro, usljed lakšeg ranjavanja, dolazi kući na oporavak. A koliko li je samo puta pomislio Miguel na njega, tvoreći u glavi najstrašnije slike. A tek kad bi mu u san došao: sad bi ga vidio kako leži ranjen u blatu bez desne noge i uzaludno doziva u pomoć; naredni put ugledao bi ga mrtvog među tijelima ostalih vojnika, a ponekad bi mu u san došao i na konopcu, klateći se na grani nekog starog oraha u Saragosi. Mjeseci tuge, očaja i neizrecive brige sada su iza njega: Alvaro dolazi kući. A ta rana, bože moj, zarašće brzo, i on će da bude isti kao i prije. Neka se samo okonča jednom ta mučna izolacija oca od sina, neka se napokon utiša i nađe spokoj nemirno roditeljsko srce.

Za Hosea, svog starijeg sina, odavno nije brinuo, još od onog dana kada mu je pisao da se nalazi u slobodnom dijelu zemlje, i da će, čim se situacija u većem dijelu Španije normalizuje, krenuti kući. Velika je utjeha bila to za Miguela, tim više što se u njegovoj kući već nekoliko mjeseci nalazila Rosa, Hoseova supruga, sa kojom je očekivao dijete.

Alvaro je trebalo da stigne svakog časa, pa je Miguela obuzimao nesvakidašnji nemir, koji ga je, na kraju krajeva, i doveo na padinu iznad sela, iako se sa tog mjesta gotovo ništa nije moglo vidjeti od džinovskih planinskih tjelesa, koja su povećavala njegov nemir i izazivale blagu drhtavicu. Nije mogao da se zaustavi na jednom mjestu, kretao se u ritmu razbacanih misli, dok se, naposljetku, ne odluči da pođe kući.

I zaista, ne prođe dugo, a na uskoj kapiji se pojavi Alvaro, u pratnji drugog vojnika, koji mu je, očigledno, pomagao pri kretanju. Miguel mu poleti u susret i od ushićenja i radosti što ga vidi, umalo da ga na zemlju obori. Suze su mu sada u mlazevima tekle niz lice, dok je grlio sina i istovremeno Gospodu uznosio hvale što mu ga je živog vratio kući. I kao da se cijeli njegov svijet u tom momentu poče sastavljati i dobijati smisao i boje, osjećao je da se opet rodio, a život ga je oslobodio lanaca brige i usamljenosti. Znao je da će kada Hose stigne kući sve opet biti po starom i cijelu noć je proveo u djetinjastim maštarijama, bez sna, jedva čekajući jutro pa da opet vidi sina.

I tek što se na istoku zabijeli jutro pred Miguelovim vratima pojavi se omanji čovjek, u vojničkoj uniformi, ali bez oružja. Čim je pokucao na vrata Miguel skoči i potrča u susret sinu, čiji povratak je očekivao svakog trena. Međutim, kada ugleda pred kućom nepoznatog čovjeka, lice mu potamni, a oči postadoše ispitivački blijede. Nepoznati mladić se zbuni, i tek što uspjede progovoriti:

- Hose... Poginuo... Na putu kući... Kroz Saragosu... Zasjeda...

Ne htjede sudbina tu da se zaustavi, nego nakon dva mjeseca, još izmučeniji nego kad je došao, Alvaro se vrati na front. Pogibe od udara granate, kraj riječnog nasipa, prilikom proboja fašističkog utvrđenja nedaleko od Saragose. Žena mu umrije na porođaju, uz krike, jauke i plač koji nisu značili ono što obično znače...

A Miguel? U sutone izlazi na obod planine, iz dana u dan, osluškuje vjetrove što dolaze od Saragose i proklinje... Nekada Boga, nekada sudbinu, pitajući se, u golemoj tuzi, zašto su se s njim tako surovo poigrali... Sam, kao stanac kamen, zagledan u kraj svijeta, izigran nečim višim i zlobnijim od prostog ljudskog srca, gleda Miguel u obronke planina, pogled mu leti daleko iznad njih, čak tamo, negdje, do Saragose...

Lazar Tica, Ribnik