Priče iz izolacije: "Bitne spoznaje u izolaciji"

Bolna je razdvojenost od bliskih osoba, pogotovo od nekog koga mnogo voliš. Granica ranije nije predstavljala problem, svega tri sata su me dijelila od njega. Nisam razmišljala da će možda doći vrijeme kada se ne može preći. Između nas kao da se postavila vječnost.

Pred svima glumim da sam jaka. Svakog dana se čujete, dopisujete, nije toliko loše. Međutim, kada dođe noć, kada ostaneš sama u svojoj sobi, krevetu, mraku, shvatiš koliko je zapravo loše. Usamljena si. Mnoge noći provodiš uplakana. Više ni razgovori s njim ni sa prijateljima nisu isti. Kontakt se gubi. Jednoj strani dosadi dopisivanje, telefon sve manje koristi. Naravno, treba biti jak, ne treba dozvoliti da izolacija, zabrane kretanja, zatvorene granice pokvare vaše odnose. Nije to ni do toga što se ne viđamo, nije do toga što smo fizički daleko, jer je uvijek tu u srcu. Ali psihički počinjemo slabiti, svakog dana zatvoreni, blokirani dušom i tijelom. Gledamo serije, filmove, učimo nove jezike, želimo da pravilno iskoristimo izolaciju. Sve je to lijepo, pametno i poželjno. Počinjemo da tonemo u svoj svijet. U njemu ostaje sve manje prostora za druge, za ljubav. Kome bi trebalo da bude do ljubavi kad nam kažu da samo goli život treba spasavati? Samo svoj život i samo sebe. Ionako smo jedni drugima već odavno dosadili. Izolacija je došla da završi ono što smo već godinama mi odrađivali – odvajali se jedni od drugih. Dani su proljećni, a monotoni, turobni, teški. Sporo prolaze.

Jedne večeri stiže njegova poruka. "Moramo razgovarati! Možda nije vrijeme za to, ali ne ide. Primijetila si i sama koliko smo se udaljili, koliko smo čudni postali. Koliko sam se trudio da očuvam našu vezu, kao svih ovih godina, ali mislim da je došao kraj. Ova izolacija me je samo podstakla da razmišljam o nama. Mladi smo, a previše godina smo potrošili na ovu vezu. Žurimo. Mislim da je vrijeme da se raziđemo na neko vrijeme, bar dok ne prođe ovo da se vidimo. Znaj da te volim, samo, guši me sve ovo. Želim pauzu od svega, mislim da će i tebi dobro doći".

Odgovorih: "Slažem se. Čuvaj se! Ćao!" Pročitah: "I ti, malena!" dok su mi se suze slivale niz lice. Bilo je očigledno da će se ovako nešto dogoditi. Ali, nije kriva izolacija, to nije problem. Problem je u ljubavi. Ako je ljubav prava, uspjeće ma i da potraje sve ovo još mjesecima. Ako nije, ovo će biti dobar izgovor svima koji žele završiti neke veze, prijateljstva.

Od te noći, ništa više nije bilo isto. Znala sam da povratka nema, da je ljubav izgubljena. Završeno je. I bila sam svjesna da bi došao kraj i da nije desilo se ovo. Možda bih tada lakše preboljela. Uz prijatelje, žurke, putovanja lakše je zaboraviti. Ali, kada smo sami, u svoja četiri zida, kada shvatimo da su svi koje volimo daleko, tuga je jača. Trudimo se da ne postanemo depresivni do kraja. Emocije se pojačavaju, svakog jutra budila sam se sa krvavim očima, glavoboljom. Naravno, noći su mi prolazile u krevetu, slušajući muziku, plačući. Dani su tako prolazili, izlazila sam samo do marketa po potrebi. Volja za životom mi se smanjila, nikad ovako nije bilo. Dani su prolazili, moja tuga nije prolazila. Izgubila sam se u vremenu, nisam znala ni koji je dan više. Ponekad, tu i tamo, pročitam koju vijest. Vanredno stanje je i dalje, policijski čas. Ništa se ne mijenja, samo broj zaraženih se povećava. Tuga. I sa prijateljima sam kontakt izgubila, nisam pričala nikome o tome. Željela sam sama preboljeti. Počela sam ponovo pisati pjesme, priče, gledati serije. Shvatila sam da, ma koliko bilo teško, ne smijem se predati.. I shvatila sam da sam baš to ja uradila. Predala sam se. Pala u depresiju, nisam razmišljala pozitivno.

Tad sam shvatila da mi to ne treba, da to nikome ne treba. Teško jeste, ali biće teže ako budemo uvijek negativni. Odlučila sam promijeniti to. I promijenila sam. Počela sam misliti pozitivno i sve je bilo bolje. Shvatila sam da nijedna bol, nijedan raskid, nijedan virus, ništa nije vrijedno svjetla kojeg moramo nositi i čuvati u našim dušama.

Milana Dragosavac