Price iz izolacije Mornarev bluz

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

Priče iz izolacije: Mornarev bluz

Priča #25: Saša Ćetojević, Banjaluka

Izvor: Getty Images, Dovapi/iStockphoto

Mornarev bluz

– Kad sam ih prvi put vidjela zajedno, rekla sam Paoli da će se, ako se ikad rodi, njihov sin zvati Amerigo. Odgovorila mi je da je to prekrasno staro ime i da joj se mnogo dopada. Tada sam shvatila da je potpuno luda, to jest da je prava i jedina žena za Karla – govorila je Karlova sestra Karlota Branku, koji je gledao fotografiju na zidu malog B&B hotela.
– Ovo je ona, a u sredini je Amerigo – upita on tek da nešto kaže.
– Jeste, upravo tako.

Da mali nimalo ne liči na oca i da je muška kopija Paole, ipak nije htio da naglašava svojoj sagovornici. Iako je dječaku tetka, uvijek odnekud vreba pitanje kako bi reagovala, pa zato Branko ostade zagledan u bogato uramljenu porodičnu fotografiju vlasnika pansiona koja mu se grohotom smijala sa zida.
Ako bi neko pomislio da je ovaj detalj vladao tim prostorom, grdno bi se prevario. Naime, kao zastava cijelog prizemlja objekta, negdje među gostima i malobrojnim osobljem, strpljivo je povoljan vjetar hvatao veliki akvarel koji je prikazivao trenažni jedrenjak italijanske mornarice, za mnoge remek-djelo cjelokupne svjetske brodogradnje, a za Karla jednostavno najljepši brod na svijetu, to jest najljepši brod sa najljepšim imenom na svijetu. Ovaj ljepotan u mrežu svoje krmene ograde boje sjevernog Jadrana uhvatio je zlatna slova koja su imala sljedeći poredak: AMERIGO VESPUCCI.
I dok je razgledao okolo pokušavši da sazna bar još nešto o mjestu na kojem se našao pomanje svojim umijećem, a poviše spletom srećnih okolnosti, Branku se činilo da sa viših spratova dopire osunčani i topli, ali ipak tužni zvuk električne gitare. On bi ovo jednostavno opisao kao izvedbu nekog mediteranskog BB Kinga.
Uvijek kad pomisli na to, sjeti se onoga što je valjda samo on vidio, dakle, sjeti se kako se jedra dodirnuta tim zvukom polagano pokreću, kao da pale neke unutrašnje motore i trepere u ritmu frekvencija što su stizale odozgo. Činilo se da će brod sa slike svakog trenutka da se pokrene, da polomi ram i kroz ono malo slanog vazduha što ga razdvaja od njegove vječne ljubavi da se zaputi do stotinak metara udaljenog mora.

– Da, dobro čuješ. Osim toga što je lud za brodovima, pauzu za ručak troši na svirku. Napravio je sebi i prostoriju za to u potkrovlju – valjda je Branko na lice okačio onaj svoj glupavi izraz na koji je svako, pa tako i Karlota, morao nešto da kaže.
– I to ne smeta gostima i komšijama?
– Pa, smeta li tebi?
– Ne, čak mi prija.
– Eto – reče Karlota i ode da usluži neke Engleze koji su već oko dva popodne bili pijani kao burad.

Kad je vlasnik sišao nekoliko spratova niže, u prizemlju, to jest u baru, nije bilo nikoga osim pomenute pijane četvorke, čiji jezik se odbijao o zidove kao čekić o nakovanj i prijetio da polomi sav ugostiteljski inventar. On opsova nešto sebi u bradu, zategnu konobarsku kecelju tako da bi ama baš svako iz tog gesta shvatio da prezire taj komad uniforme, zahvali sestri na pomoći i reče joj da je njena smjena za taj dan završena.

Četiri-pet godina poslije, kad su ljudi nakon ogromnog truda konačno uspjeli prevariti gravitaciju i pljunuti visoko u nebo rugajući se svim svojim i tuđim bogovima, oni im odozgo, baš kao u drevnim epovima, odgovoriše kugom. Sad, kako se ta kuga zvaše, đavo bi ga znao, možda kuga, kovga, koviga, kovida, kovid... više se niko i ne sjeća. U posjetu su im došli smrt, njen brat strah i njegova blizanka panika. Nestalo je brašna, noćnih pijanki, zagrljaja, buke sportskih motocikla, čestitanja, fudbalskih i finansijskih utakmica, inauguracija, tržnih centara, prekookeanskih letova, kruzera, turističkih agencija, gradskog prevoza i nervoznih penzionera u bankama i parkovima.
Zamijenio ih je svjetski maskenbal.
Malobrojni su krili lica koja se podmuklo i zadovoljno smiju trljajući rukavice pune ekstraprofita, a mnogobrojni su ispod svojih maski nosili ljubav, hrabrost, humanost, bore, ožiljke i suze. Maske su bile samo maske, a maskenbal je ionako igra za djecu ili za perverzne bolesnike.
U to vrijeme gotovo cijelo čovječanstvo ponavljalo je jedan te isti iritirajući latinizam – izolacija, izolacija, izolacija... Činilo se da svi kukaju za slobodom koju nikad nisu ni imali, ali za pohlepne i pljuvače i nije sloboda. Van izolacije bili su, kao i uvijek, radnici i seljaci.
I desile su se još dvije naizgled nebitne stvari.
Negdje u sjevernoj Italiji, gdje su se ljudi grčevito borili protiv gnjeva bogova, jedan lokalni bluzer na društvenim mrežama dijelio je izvanredan muzički album pod imenom „Mornarev bluz ili Amerigo Vespuči“, dok se malo jugoistočnije, dobro zaklonjen Dinaridima, jedan izolovani vagabundo, slušajući tu muziku opijao svojim hroničnim ubjeđenjem da je cijeli svijet malko proširen komšiluk i da je onaj nestvarni jedrenjak zapravo kugolomac koji samo što nije zaplovio u svoju najvažniju ekspediciju.

Saša Ćetojević, Banjaluka

(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop