Priče iz izolacije: Pandemijska samoća

Da li si ikada razumio moj čitaoče ovu bol koju sada ti pišem od sveg srca? Kada stvari više nisu iste kao nekada; gdje ptice svoja krila šire bezvoljno zato što su ostale same i napuštene. Gdje sve ulice u svijetu postaju polako prazne i tihe. Tu i tamo naiđe poneki prolaznik koji je skriven iza svog pravog lica. Gdje nigdje nikoga ne može više da spozna, bilo sunce ili kiša. Haos u svijetu, kolaps je počeo. Prvih dana svoju samoću nisam toliko razumio, jer sam bio mnogo čudnog raspoloženja. Smatrao sam da je sve to jedna samo igra zavjere i da je to velika laž. Mediji i ljudi su od velikog značaja, barem po mom mišljenju. Obavještavali su prvih nekoliko dana o tim događajima non-stop. Pa mnoge zemlje su tu nastradale mnogo, sa tužnim ishodom. A moj čitaoče, još nisi saznao moju duboku bol. Onu za kojom i dalje ne mogu da se pomirim, jer mi je teško shvatiti da mnogi ljudi su izgubili nekoga tko im je drag. Ali,ne očajavajmo jer idemo hrabro u životu, koliko god težak bio. I tako razmišljam i dalje dok koračam tim putem svojim laganim koracima i tihim, da ih niko ne čuje. Gledao sam različite prizore, ali nisam pridavao im veliki značaj kao što sam rekao, sve dok i ja sam nisam osjetio na sopstvenoj koži taj prizor strave i užasa. A bilo je to jednog sunčanog jutra. Svako poglavlje jutra se budim nasmijan, ali ovaj put sam bezazlenim kašljanjem sve dok se nije pogoršavalo naknadno. Saznao sam da sam pozitivan na virus koji je svijet već zatvorio u četiri zida, izolovao nas od najmilijih i načinio dodatnu štetu svima nama. A inače sam imao mnogo prijatelja oko sebe koji su bili tu za mene. Dani su prolazili. Nisam nikome želio da kažem da nisam najbolje i da ne mučim druge svojim stanjem. Smatrao sam da svako ima svoj život i pravo da živi kako želi. Mislio sam da ću barem nekome značiti i da će moj dan popraviti, jer ja drugima uvijek mogu na neki način. Međutim, razočarala me je jedna surova stvarnost o kojoj i dan danas razmišljam i ne mogu da razumijem iako sam iole čovjek srca vedra. Niko me nije kontaktirao. "Znao sam", rekao sam u sebi. "Niste mi potrebni", odjeknula je moja malena soba u kojoj najviše volim čitati knjigu i pisati dobre riječi i razne stvari. Nisam želio da plačem zarad nebitnih osoba. Osjećao sam veliku tugu i prazninu. Osobe koje sam lično znao, sada su bezlični. Kako nevjerovatan podvig! Ni svjestan nisi, moj čitaoče da taj dan sam bio jako umoran. Ne od obaveza, od lažnih osoba oko sebe. "O Gospode da samo mogu vratiti vrijeme, kako sam glup bio!" - rekao sam u sebi. Ta riječ mi je davala suštinsku realnost i tu melahoniju i sklad mirnoće u srcu svome. Mislio sam tada da sam nepobjediv, ljubav prema prijateljima silnim koje sam zvao ponosno i gordo, sada ih više nema. Mislim živi su, ali više nisu sa mnom u mojoj okolini.

Inače moja izolacija je bila veliki psihološki trik, surova realnost neizlaska iz svoje kuće mi je dala uvid da nije sve bezazleno. Da je život mnogo ljepši kada ti je dostupno sve. Međutim, mislim da to nisam cijenio niti razumio. Da je život samo zdravo za gotovo, a dok ne vidiš kako je, opustiš se. A tako je i sa ljudima oko nas. Inače sam onaj koji voli tišinu i svoj prostor, i baš koliko sam imao jako teške trenutke da poželim da me nema, jer svaki dan su osmijesi zamijenjeni bolovima u nadi da će sve biti dobro. Počeo sam u tom razdoblju čak da razmišljam kako druge osobe proživljavaju tu sudbinu koju ja sada proživljavam i koju ni neprijatelju ne želim da je ima. Distancirao sam se od mnogih osoba. Psihički je taj dobar čovjek počeo da boluje jer više nije mogao podnijeti konstantnost boravka u kući, mjere zabrana i lažne osobe oko sebe. A svega mi je dodijalo. Počeo je tražiti prijatelje druge oko sebe, a taj put mu nije bio lagan. Mnoge je osobe sreo taj čovjek koji je skriven iza svog lica koje je često imao obarajući pogled i riječi ćutnje kada ga drugi žele da obrukaju. "On boluje" - rekli su mu. "Ah,on boluje!" - uzviknuše na sav glas. Ni prvi ni posljednji koji je proživio takvo stanje, ali po načinu pisanja bezvoljnog su mu sudili da on nije dobro. Moje emocije su polako počele da tonu i taj način razumijevanja koji sam ja želio da imam, sada više ga ne mogu osjetiti. Kao da je iščeznuo u moru kapi kiše koja padaju na ono već mokro tlo, a ostade samo prolaznik i ja. Mahnem tom prolazniku vrlo rado želeći da su vremena baš kao nekada prije, i da možemo družiti se skupa. Ali, on me napušta. Crna silueta polako u daljini nestaje. A često sam ga promatrao kako mu je bilo lijepo gledati tu svu prirodu oko sebe i ptice koje su krila svoja mahala nevoljno, osjetio se čudan miris u tom polju. Čudna je aura, zar ne čitaoče? Prosto poželim da je sve eto kao nekada, da osjetim ponovni miris proljeća i ljeta koji je prošao već uveliko... Da ponovno ugledam svu graju oko sebe i da svi u svijetu se spoje kao niko do sada. Nikada da ne bude rata više, ni svega što sam gledao preko svog ekrana, u toploj kući. Ljubav da se ponovno vrati među ljude i da sve ono loše što se događalo više nikada ne ponovi. Jer, samoća u doba korone najviše boli onoga tko je čitav život navikao da bude nasmijan i sretan, bez obzira kakvi ljudi oko njega bili. A na samome kraju, ne zaboravi da sve na kraju će se vratiti u životu kakvi god bili prema drugima, ali da najveći virus jesu pojedine osobe kojeg čitavog života znaš i poštuješ ih, a oni na kraju te puste kao ptica bez krila da letiš u nadi da ćeš poletjeti i biti na usluzi. I ne zaboravi, biti sam je mnogo bolja opcija nego biti ona osoba koja ne mari za emocije. Poslije svega ovoga sam dobio "produhovljenje" u kojem želim svima poručiti da slušate više druge nego sebe, izlazite i družite se, ma koliko god bilo to glupost, jer osnovno pravo na život ne smije niko da vam ospori. Budite onakvi kakvi jeste, ako odu od vas trudite se biti jači i sretniji. Možda sada je moj čitaoc otišao, ali ću lutati do kraja sve dok ne vidim ponovni njegov obris i osmijeh pod maskom, iako je nasmijan i sretan zato što oko sebe ima ono što je meni falilo, i još fali i neće prestati.

Maid Čorbić, Tuzla