Priča #40: Ivan Katić, Split
Teta Kate i barba Špiro
Dvoje starijih susjeda na katu: teta Kate i barba Špiro. Ona profesorica, on doktor.
Lijepe godine, deveto desetljeće, sami, u penziji, još se ne daju. Njega malo muči srce, a ona je baš dobro. Koliko sam njenih kolača pojeo! U stvari, na katu smo samo nas troje i ja im uskočim za neke sitnice po stanu.
- Ive moj, vidi što nas je snašlo!
- Ne bojte se teta Kate, sve smo pripremili. Za ne daj bože, maske smo nabavili, imate i rukavice, a ja ću nabavljati što treba i bacati smeće. Svako jutro na vrata nalijepite ceduljicu, ja nabavim, zvrcnem na zvonce i to je to. Ne otvarajte i ne pričajte više ni sa kim pa ni sa mnom, ne izlazite i sve će biti dobro. Što radi barba Špiro?
- A standardno: kavica i "Slobodna" na balkonu.
Ma nije to ništa posebno - ujutro trknem u nabavu, bacim smeće pa na posao. Kad se vratim, javim se na mobitel, popričamo. A teta Kate uz ceduljicu u vrećicu uvijek stavi neki kolač, zna da sam slab na slatko.
Nije njima puno trebalo, teta Kate se na vrijeme opskrbila, ali "Slobodna" je morala biti svako jutro. I vrijeme je išlo na ruku. Kad su preporučili da se ne izlazi bez velike potrebe, zaredala neka dosadna kiša, pa pada i pada, a zatim bura, ona naša, s Klisa, što ubija volju za izlaskom.
A onda jedno jutro, bio je to četvrtak, nema ceduljice na njihovim vratima. Ništa. Trknem po "Slobodnu" i na posao. Kad sam se vratio, novine stoje u vrećici na kvaki. Mobitel zvoni, teta Kate se ne javlja. Valjda su malo prilegli, zvat ću kasnije.
Zovem, nitko se ne javlja. Nije dobro, nikako.
Uzmem njihov ključ, to je ključ koji mi je teta Kate još davno dala ("Ive moj, mi smo stari, što se može očekivati, evo ti, za ne daj bože...") Ne znam zašto su mi ruke drhtale, nisam baš strašljiv, ali jedva sam ugurao ključ u cilindar. Televizor radi, ne baš glasno, svjetlo u trpezariji.
- Teta Kate, barba Špiro, di ste?
Muk, ni glasa. U trpezariji nikog, ni u kuhinji. Vrata sobe poluotvorena, mračno je. Upalim svjetlo. On, na desnoj strani kreveta, leži na leđima, glava na desnom ramenu, ona do njega, desna ruka na njegovim grudima. Nemoguće, pa nisu valjda...
Dodirnem njega, hladan. Obiđem krevet, dodirnem njenu ruku, topla. Suhe suze na obrazima. O, kako me podsjetila na moju pokojnu majku.
Polako je pridignem u zagrljaj, blago prodrmam i one me pogleda.
- Ive moj, umro mi je noćas u snu. Jutros sam se probudila i plakala sam i plakala, samo plakala. Što ću ja sama, bez njega? A mi se čuvali korone...
Ivan Katić, Split
(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)