Price iz izolacije Kad maske padnu

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

Priče iz izolacije: Kad maske padnu

Priča #41: Enes Hodžić, Visoko

Izvor: Getty Images, sanjagrujic/iStockphoto

Kad maske padnu


Šetali smo se, početak proljeća i ja, rubovima snova jedne mladosti, baš tih dana kada su, ratom obavijeni ljudski ego i samoća, krali posljednju pažnju pred nadirućim valom zaborava. Pomalo zbunjujuće, ali maske su pale baš onog trenutka kada su nam naredili da ih stavimo na svoja lica i tek tada sam se mogao, najčišćim pogledom sudariti sa svijetom koji me okružuje.

Srce, misli, muzika koja dobuje kroz slušalice u ušima, lice sakriveno pod maskom i moje misli koje lutaju asfaltom iz kojeg isparavaju posljednje kapi kiše. Sami na ulici, ukradeni od svijeta. Sve dok nam se pogledi nisu sudarili na vječnom sastajalištu razgovora u kojima sagovornici sve razumiju bez ijedne izgovorene riječi.

Kako ga uvijek i pamtim, stajao je, ovlaš naslonjen na ogradu, kao da preko tog malog, željeznog bedema čezne za slobodom. Pomislio sam kako čudan život živimo, kakve trenutke i sudbine propuštamo svakog od onih dana u kojima se usudimo izgubiti pažnju i ne promatrati ono što nas okružuje.

Izborano lice se okrenulo prema meni, a neobično tužan sjaj očiju osupnuo me. Orošene oči tražile su samo utjehu, ali onu bez mnogo riječi, kakvu samo pogledi mogu pružiti. Njegova majka je ležala na postelji, a i on sam teško bolestan nije mogao mnogo da joj pomogne. I ta borba se prelivala preko njegovih vjeđa u svijet koji nije mario za njegovu borbu.
Taman kad sam pomislio da ga pitam: „Kako si?“, preko njegovih usana su prekoračile riječi koje su već danima tražile pažljivo uho, u koje će se uliti i postati misli, vječne sjene u vijugavim hodnicima sjećanja.

I već nakon prve dvije izgovorene rečenice već sam tragao za izgubljenim smislom tamo onkraj nedovršenih frojdovskih palata razmišljanja o čovjekovom stanju duha i misli. Blistavo, poput blještavila duge na majskom nebu, nijanse te misli su protutnjale putem od mog uha, preko mozga, sve dole, ravno do srca, koje je, poslije ovog epskog razgovora, zapamtilo samo riječi:

„Pa nisam sposoban da izdržavam samog sebe, ali kako i da pomislim da niko ne stoji pored njenog uzglavlja. Ona je moja majka. Majka! Majka! Sve drugo može ostati i zastarjeti, ali misao da njoj nisam pomogao onda kad je bilo potrebno bila bi teža od bilo koje smrti. Cijeli moj život. Pa ona je majka. Moja majka“.

Stajao sam, dakle, ispred čovjeka čija bolest je tijelo usporavala do minimuma u kojem može pratiti razvoj misli. Onog kojeg sam pogrešno žalio cijeloga života, misleći kako mu je priroda oduzela svaku moguću fizičku sposobnost i ljepotu, a gledao sam u sami srž ovozemaljske ljubavi i vrhonaravne ljudskosti, što svaki dan, šutke, uskraćen za pažnju ljudi, kroči mojom mahalom. Nije mi preostajalo ništa drugo no da zanijemim i šutke odam počast ovoj čovječijoj gromadi od nepunih metar i pol, koji gotovo da nema sposobnost korištenja ruku, nogu, pa ni govora, čija briga za bolesnu majku mi je oduzimala mogućnost govora.

Tragao sam za ljubavlju tamo negdje u ljepoti i sreći, pišući o njenom znamenju, pritom zaboravljajući da je ona tu pored mene, svakog trena, u jednom pažljivom, komšijskom pogledu. Pogledu što s druge strane ograde pridržava majku na svojim nesigurnim plećima da ona, bolesnim, ispijenim vjeđama i izboranim licem upije što više topline iz pogleda prijatnog, proljetnog sunca.

U pogledu pogrbljenog lika, sa mučnom i bolnom grimasom na licu koje je izubijano ranama brige i nagriženo zubom vremena, a koje se posljednjim atomima snage trudi ostati dosljedno svojoj misiji koja nalaže uljudnost i prijatnost prema svakom živom biću.
Onom što osmijeh ne uskraćuje ni pticama koje se sjete sletjeti svakog jutra na njegov prozor, podsjećajući ga da nije sam.

Čije lice vrlo brzo iščezne među razbibrigama svakodnevice nas koji samodopadno sebi umislimo posebnost.

Uzoru i idolu čija slava ne stoji ni na kakvoj naslovnoj stranici, osim mojoj, vječnoj, životnoj. Kao spomenik borcu koji nikada ne posustaje. Ni onda kada na bojišnici pada cijela njegova vojska. Ni onda kada je povlačenje jedini spas.

Vojniku bez činova što se, baš tog trena, sprema na posljednji juriš ka vječnim sjećanjima jednog sokaka.

Enes Hodžić, Visoko

(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

loader