Price iz izolacije Cetvrtkom na pijaci

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

Priče iz izolacije: Četvrtkom, na pijaci

Priča #47: Antonela Lekić, Banjaluka

Izvor: Mondo/Stefan Stojanović

Četvrtkom, na pijaci

- Je l' ideš kod Nede sutra?
- U koliko je sati?
- Okupljanje pred kućom je u 12h, sahrana je u 13h.
- Moram doći, obavezno! Ne znam hoću li stići, moram na još jednu sahranu u 12h, kod Srđinih.
- Ko je to?
- Ma ne znam ni sam, čovjek iz drugog sela, ali red je da se ode...

Ovakve i sliče razgovore vodio je svakog četvrtka - na pijačni dan, kad bi zaustavio nekoga koga odavno nije vidio. A zaustavljao bi sve. Tokom sedmice morao je sa svim poznaninicma popričati. To je bila sedmična norma. Kao da je znao ko mu još nedostaje za tu sedmicu.
Ove aktivnosti prikupljanja informacija sprovodio je sistematično. Imao je određene rute kretanja po gradu i tačno je znao: gdje se okuplja neka sorta ljudi i u kojoj kafani. Sve ih je znao i sve je znao o njima.

To je bio jedan od onih ljudi s kojima bi razgovor proticao nenametljivo i prosto niste ni znali da ste mu u par rečenica odali sve ono što je on morao znati, što mu je trebalo. Ko ste, koga imate živih od rođaka i što je najvažnije ko je umro ovih dana i kad je sahrana. Sahrane su za njega bile gejzir informacija, vrelo života. Toliko ljudi na jednom mjestu, pa ne mora ni da obilazi grad da pokupi redovnu dozu. Život mu, osim navedenog, nije imao smisla. Živio je sam sa već ostarjelom i jedva pokretnom majkom, koju su većma komšije njegovale. Nije imao posao ni ženu, nije imao ništa i zato mu je trebalo sve iz tuđih života.

- Eeeej, je l' ti ozdravio ujak?, presrete i mene jedog četvrtka dok sam kupovao sezonske jagode.

- Koji ujak?, mada sam imao samo jednog i znao sam kako se zove i od čega boluje.

- Pa onaj u Boru!, kao iznenađen što ne pratim njegovu priču.

- Je l' iš'o na hemoterapiju prošli mjesec, kako mu je?

- Dobro je dobro, odgovaram i sam posramljen što ne znam termine hemoterapije svog bolesnog ujaka, ali više iznenađen što on zna.

- Pozdravi ga kad se čujete. 'Ajde zdravo, idem kod Đuđe u kafanu, ima naših iz sela, pa da vidim šta ima novo... da nije ko umro...

Sela njegovog kraja, koja je stalno mapirao u svojoj glavi i sistematično vodio računa o podacima po prezimenima i ukrštanjima, koja su, sticajem položaja tih sela, rijetka i obično zanemarive vazdušne linije, odavno ne postoje sa narodom u njima. Rat je učinio tako da su sada to samo imena u gruntovnici i ni tamo potpuna, uvijek razuđena, kao što su u stvarnosti i bila po srednjobosnanskim brdima. Sela i ljudi u njima su živjeli još jedino u njeovoj glavi i njegovim sistematičnim podacima. Znao je sve što je potrebno da bi se nekolicina ljudi okupljenih na istom, relativno malom geografskom prostoru, zvali mještanima tog sela.

Na sahrani kod Srđinih, desilo se nešto, što sam i sam kasnije čuo na sahrani kod Nedinih, neobično i zabrinjavajuće. On se pojavio, odslušao molitvu, zajedno sa ožalošćenima ispratio pokojnika na vječni put, ali se na ručku za pokoj duše nije zadržavao. Hitrim koracima je otrčao kući, čak ne bacivši žar iza sebe na odlsku iz groblja. Svi koji poznaju njegovu neodoljivu želju da se najede i napije na sahranama, bili su iznenađeni. A jeo je i pio na tim sahranama kao da mu je poslednje. Kao da time slavi život, i to u onim bahanalijskim slavljima. Jede i za sebe i za pokojnika. Jede i mljacka, pije i podriguje, osjećajući kako mu snaga raste svakim zalogajem. Otima život životu na sahrani. I uvijek se srećan vraćao s njih. Ovaj put, ta iznenadna misao, kojoj se uspješno opirao godinama, pogodi ga kao munja. Nije danima poslije toga mogao da spava. Sve računajući koliko će mu se popijenih i pojedenih daća vratiti kada on bude sahranjivao majku.

„A dobro, možda Stankovići i ne dođu ako im oni Borovići ne kažu. Oni bi jedini mogli saznati od Srđe, ali neću ni njemu reći. Ali šta ako umre u četvrtak pa svako vidi smrtovnicu kad bude išao na pijacu? Ako dođu i oni (a to je samo jedno selo), šta je sa ostalih dvadeset? Ako svi dođu...ako svi dođu...“

***

Zabrana kretanja i okupljanja više od troje ljudi nastupila je već početkom marta. Na početku mu je teško padalo što ne može do pijace četvrtkom, ali desilo se da je majka umrla upravo tih dana.

Niko nije došao na sahranu. Nisu mogli, zabrana je okupljanja. Bio je sam na posljednjoj sahrani na koju će otići. Sam je ispraćao voljenog. Bez jela i pića. Samo svešteničke riječi da postoji nešto drugo, negdje na onom svijetu. Kroz glavu mu prođe jedna misao: virus me spasio troška.

Antonela Lekić, Banjaluka

(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

loader