Price iz izolacije Dah vjetra

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

Priče iz izolacije: Dah vjetra

Priča #48: Siniša Srdić, Banjaluka

Izvor: Mondo/ Stefan Stojanović

Dah vjetra

Oblak bijel, debeo. Zadirkuje sve one sa bar malo mašte, glumeći odjednom i konja i kornjaču, i vilenjaka i zmaja. Spaja se i razdvaja u usporeni ples pod maskama. Ona ga gleda, mašta. Njen crvenkasti pramen hvata ritam vjetra. U trenutku joj prekrije osunčano bijelo lice, a već za tren ga bez neizvjesnosti, oklijevanja, potpuno otkrije. Ispred nje se smjenjuju glave. Našminkane, čupave, bradate, izborane, sijede, pokrivene, ćelave, blijede, mlade, svaka kao isključena od svega baulja prema nekom svom cilju. Ona potpuno ispravljenih leđa, bez pokreta, kao ukopana sjedi na novoj drvenoj klupi. Najednom, vjetar napravi par krugova oko njenog potiljka i negdje iz daljine donese tih, umiljat, ali strog glas.

"Lako je njima, oni jedan život gaje..." Dočekala ga je bez reakcije, treptaja, uzdaha, samo ga je pustila da priča, kao da je oduvijek bio tu.

"…Oni se probude i zaspu istih crta lica, iste magle u očima. A šta ćeš ti? Ti koja si ujutru mirna kao pahulja bez vjetra, a do podne se bar tri puta istopiš i ponovo smrzneš, dok si uveče već isparila u tanka zrna magle. Uvijaš se kroz pukotine života kao trbušni plesač, trudeći se da ispuniš samo prazan prostor, pa makar on bio i mišija rupa. Kao da je prostor stvaran, kao da to nije samo još jedna izmišljotina u tvojoj glavi. Umišljaš da postoji juče, pa se samo oslanjaš na utabano, preslišano. Osvrćeš se kao da će ti juče osvijetliti sutra. A u sutra se tek kuneš, njemu darove kupuješ, njeguješ ga, pripremaš i daješ mu sve kao majka sinu. Ne shvataš da sutra nema, da ne postoji, niko ga nikada nije vidio, nije doživio, ali mit o njemu je sve jači. Život ti se razlio kao pješčani sat. Dolje brdo nasumice posloženih zrna pijeska, koje uporno pokušavaš prepraviti, u mislima ih presložiti u neki drugi raspored. Gore brdo još veće, nadvilo se nad strepnju kako će biti, gdje će pasti kada prođe uzani prostor. Stalno lebdiš u ambisu malo gore, malo dolje. Samo taj uski dio stakla je stvaran, tu si ti, iako sve od sebe daješ da pobjegneš. Pusti već jednom da zrnca prolaze, pusti da se brdo budućnosti uruši iznutra i padne u ponor prošlosti. Ti ostani između, proživi svaki udisaj, svaki korak, svaki pokret. Predaj se, prigrli, zavoli, jer jedino je tu stvarno, jedino tu postojiš."

Crvenkasti pramen se još dva puta uvrnu i nesta među glavama. Klupa u porti hrama osta prazna. Na lakiranom drvetu svakih nekoliko minuta smjena sunca i sjene oblaka. Njegove crne duboke cipele zaustaviše ubrzan korak. Ukazaše se u mrlji crno bijelih đonova, do maloprije potpuno neprimjetne. Kao da su same ugledale novu, uglancanu klupu i kao da su baš one odlučile da tu malo predahnu, umorne od cjelodnevne žurbe. On sjede, odahnu i diže pogled prema crkvi. Pozlaćena kupola prelamala je sunce prema njegovim očima. Ovako zaslijepljenom, došunja mu se blagi vjetar i kroz nozdrve donese dubok, dobro poznat glas. Samo su se cipele malo pobunile, skočiše na prste, ali ne uspješe mu odvratiti pažnju, već je utonuo u slušanje.

"Znaš li kuda ćeš? Već godinama trčiš za ovom mrljom cipela, trudiš se da ih stigneš, prestigneš, pregaziš. Slijep, bez ustupaka uvjeren da je važno to gdje ideš, to gdje uporno žuriš. Misliš da ćeš sve svoje slabosti prevazići ako još malo ubrzaš, još malo potegneš, na silu upreš. Zar ne vidiš da je kamen koji guraš sve veći, pa i ako ga uspneš na brdo, gore te čeka novi i vjeruj mi neće biti manji od ovoga. Oslušaj cipele, koljena, dlanove, a najbolje oslušaj dušu i vidjećeš da plaču, vrište, sve zbog tebe. A ti samo mišićima vjeruješ, što ih više treniraš postaju jači, pa onda sve siluješ do zadnje kapi krvi, kapi znoja. Za tebe uvijek može bolje, može brže. A zašto? Samo da bi bio bliži šarenim glavama, kao da ćeš im biti bliži ako trčiš njihovim tempom. Zar ne vidiš da se istinska brzina krije u sporom, laganom pokretu, da je svemir taj koji zadaje tempo a ne mnoštvo razuzdanih đonova, slijepih glava. I ne možeš ga prevariti, pobijediti, zaobići, nego samo možeš usporiti, duboko udahnuti i pustiti ga da vodi. Tek tada će ti biti jasno šta je zaista važno, a to je da važno uopšte ne postoji."

Cipele se uspraviše i za tren nestaše u dobro poznatoj mrlji koraka. A vjetar blag, lagan, jedva osjetan nastavi da se uvija oko klupe. Provlači se i posmatra nepreglednu gomilu ljudi, oblake, crkvu, sunce. Tako u zanosu, prisjeti se pramena kose kako se igra na njegovom licu, i stiska teških ali udobnih cipela na njegovim nogama. Prisjeti se života u izolaciji, ne od ljudi, već života u izolaciji od sebe.

Siniša Srdić, Banjaluka

(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

loader