Priče iz izolacije: Rajko, što ti kažeš?

Očekujem da će me nazvati svako malo. Samo što nisu. Ksenija mi uvijek puše za vratom kad se bliži rok. Goc, pizda jedna, ne može dočekati gotov rukopis da može likovati ako nije remek djelo. Gdje mi je pamet bila da sam pristao napisati nastavak?! Nema nastavka, ubio sam lika! Nema tih para zbog kojih bih ga mogao elegantno oživjeti. Da, sad kad me Ksenija nazove, tražit ću odgodu.

Zapeo sam usred rečenice. To mi se u zadnje vrijeme često događalo. Misao krene utisnuti se u papir pa onda ponestane tinte. Da sam pisac u doba pisaćih mašina, to bi mi bio izgovor. Žao mi je, ali nestalo je tinte. A ne žao mi je, ali nemam inspiracije… Ili žao mi je, ali ne da mi se… Možda žao mi je, ne mogu se koncentrirati? Da, tako je. Reći ću im da sam rastresen zbog virusa i ne mogu se koncentrirati na pisanje.

***

Okad sam u ovoj zabiti otkrio sam medvjeđi luk. Kad izađem iza kuće, prema šumi, zrak miriše na uskršnji klasik – lukec, šunkicu i jaja. Ha, ako ih ofarbam u pisanice i pomolim se nad lukom, možda moj lik i uskrsne. Jesus, the sequel. Radim namaz od medvjeđeg luka. Namažem ga po kruhu koji sam pečem. Kruh Rajko, tako mu je ime. Recept sam našao na internetu. Po njemu sam nazvao brata glavnog lika. Rajko otkriva da ovaj zapravo nije mrtav i onda zajedno, Batman lik i Robin Rajko, istražuju tko mu je smjestio. Ha, bestseler.
U dućan idem jednom tjedno. Veličine je mišje rupe i jedini je u okolici. Rijetko kad ikoga sretnem dok kupujem. Kuću sam našao u Oglasniku, trebala mi je samoća da se fokusiram. Jedna klasična izolacija, klišej za pisce i one koji se tako osjećaju. Prestao sam brojiti koliko sam već dana ovdje, sad samo odbrojavam do roka. Prvi april, a nije šala. Kad sam prije koji dan bio u dućanu, zamolio sam curu za blagajnom da me nazove na mobitel u džepu. Već tjednima nisam primio poruku. Nitko me nije niti zvao. Nije da se bunim, samo mi je neobično, mislio sam da nešto ne valja s mrežom ili uređajem. Ali zazvonilo je, stiže signal i u zabit. Na povratku kući memorirao sam njen broj u mobitel. Dobrano sam stariji, ali nikad ne znaš.

Sjednem za mašinu, napišem koju riječ i onda opet zapnem usred rečenice. Ha, da nije nešto s tipkama, ako već nije tinta? Kako se bliži rok, sve manje pišem, sve više kuham. Pogledao sam na mail kad mi se Ksenija zadnji put javila. Ili Goc. Ništa, samo grupne poruke. Rade od doma, zgradu je oštetio potres, ide sanacija, idu neke online kerefeke, čitaonica, radionica, mučionica… Ništa od Ksenije direktno meni, rok je za par dana. Nitko me ni od službi nije tražio. Trebao bih biti u mjestu prebivališta. Komotno sam i mogao. Izolacija je postala nacionalna. Ne bi mi nitko dolazio na vrata, očekivao da se pojavim na radionici, spustim se na cugu.

***

Dvanaest dana iza roka dovršio sam roman u izolaciji koju sam sȃm izabrao. Pisanice nisam napravio. Nazvao sam Kseniju da joj čestitam blagdan, zvonilo je u prazno. S druge strane nitko, nema povratnog poziva, nema više niti grupnih mailova. Nazvao sam curu iz dućana. Pitao sam je želi li doći probati moj kruh. Rajko je taman izašao iz pećnice, još je topao, ajde svrati. Pitala je tko sam, rekao sam kupac. Šutjela je pa sam rekao pisac, a onda je poklopila slušalicu. Kad sam za par dana došao u dućan sve je bilo isto. Bez riječi, prebacila je krumpir preko pulta, dala mi račun i očistila ruke. Ostao sam ovdje još neko vrijeme. Odlazio sam u šumu, kuhao, navečer iznova čitao Rubéna. Mašinu više nisam palio. Pustio sam priču da odleži. Lika i brata u marinadi.

Kad su ukinuli propusnice, vratio sam se u Zagreb. Nitko me nije zaustavio, išta pitao. Ispred zgrade nije bilo nikoga. Pogledao sam u sandučić, nije bilo pošte. Kad sam se penjao stubištem, stara Mira otvorila je vrata. Pozdrav, Miro, lijepo Vas je vidjeti. Ništa nije odgovorila, povukla se natrag u stan. Moj je bio zamračen i mirisao na ustajalu prašinu. Prvi put otkad je virusa pomislio sam na dezinfekciju prostora. Nije bilo poruka na sekretarici. Ceduljice ispod vrata? Ne, bio bi to još jedan klišej. Okrenuo sam ponovno Ksenijin broj. Tišina. Are You There God? It's Me, Margaret. Možda je pisac morao umrijeti da bi lik mogao uskrsnuti. Ha, Rajko, što ti kažeš? Jesam li još uvijek živ?

Tea Sertić Rogić, Zagreb