Priča #54: Goran Dragišić, Banjaluka
Tvorac grimasa
Tiho je ovih dana. Bez prestanka. Vazduh u praznoj sobi. U kojoj se događa. I ono što se ne dešava.
Ležim u indukovanoj obamrlosti. Ljepljivog uma. Pješčanog tijela.
On je iznad mene. Ravno izvan straha. Kao da me gleda. Neka nepoznata sila. A ja ispod nje. Izložen nagonu.
Ne mogu da se odvojim od njegove sveobuhvatnosti. Neminovne prisutnosti. Prikrada se. Iz visina. Kao da se ja privlačim njemu. A ne on meni.
Bešuman je kao oblak. A vješt kako samo on može da bude.
Visi na tankoj niti. Napreduje prema meni. Beskrajem trenutaka.
Zaustavlja se. Neposredno iznad.
Prožima me. Opipljivo.
Upija moje lice. Vrijeme koje upija život. Predano i tajanstveno.
Počinje da se podiže. Udaljava se. Sve do neba. Koje zaustavlja moj pogled. Plafona. Onda se ponovo spušta. Ali ovaj put sasvim malo.
Počinje da se klati. Na kraju one prozirne niti. Klati se dok se ne zakači za zid. Pa se ponovo spušta. Pa klati. Dok se ne zakači za suprotni zid. I tako više puta. Onda počinje da plete. Koristeći već razvučene niti. Marljiv je i brz.
Ne obraća više pažnju na mene.
Kad je završio rad, samo se šćućurio u uglu svog tkanja. Cijeli jedan ugao sobe bio je premrežen. Moja obamrlost je i dalje bila tu. Ali počela se buditi i radoznalost. Da izbliza vidim šta je to nastalo.
Ustadoh. Popeh se na stolicu. Morao sam rukama da se naslonim na zid da ne padnem. Glava mi je postajala sve teža i teža. Pogled se mutio. U mreži u koju sam gledao bilo je uhvaćeno moje lice. Čudna grimasa univerzuma.
Goran Dragišić, Banjaluka
(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)