Priča #55: Faris Halilović, Tuzla
Moj bijeg iz izolacije
Prošlo je mnogo dana od kada sam u izolaciji. Tog sam dana obavio mnoge obaveze na platformi, te poželio da se družim s nekim. To nije bilo moguće, pa sam odlučio da sam izađem napolje.
Ispred svoje zgrade ugledao sam usamljeni panj koji je ostao jedina uspomena na staru i oronulu brezu. Prišao sam mu sa sjetom i sjeo pored njega. Nježno sam ga pomilovao i rekao mu da mi je žao što je ostao bez svoje breze. Smišljao sam način kako da ga razveselim, da ne bude tužan. Odlučio sam da ga malo uredim i pripremim za cvijeće koje ćemo nena i ja ubrzo zasaditi oko njega. Cvijeće će mu praviti društvo, pa neće biti usamljen. Začuo se cvrkut veselih ptica, a pored mene prozuji pokoja vrijedna pčela. Skriveni u travi izviru prvi vjesnici proljeća. Sunce je sijalo, svojim zrakama pozivalo na sreću, smijeh, djecu. Ali, moja ulica i moj parkić su tihi i pusti. Razmišljao sam o tati koji dan i noć provodi u laboratoriji otkrivajući virus na UKC-u Tuzla. Ljutio sam se na njega ovih dana što je genetičar, što drži viruse u rukama i što ne smijem da ga zagrlim čim uđe u kuću. Poželio sam duge šetnje s njim i razgovore za koje mama ne smije znati. Potajno sam se nadao da će ubrzo doći dan kada tata neće raditi dugo, čak i noću, dan kada neće spavati i kada će biti odmoran za naše šetnje.
Skrenuo sam misli i sjetio se Olimpijskih igara o kojim sam saznao u lekciji koju mi je poslala moja nastavnica historije. Pokušao sam smisliti jednu olimpijsku igru. Moram priznati, teško je igrati se sam. Kada sam pomislio da se vratim u kuću, začuo sam tatin glas sa balkona. Probudio se! Trebam uzeti loptu! Iznenađenje! Jedna kratka vožnja i našli smo se na jednom prostranstvu. Zelenilo, drveće, sunce koje jako grije kožu. Skakao sam od sreće, ljubio, grlio tatu. A onda sam začuo i mamin glas. Pored nje moja nastavnica historije i moje drugarice. Konačno, djeca! Lijepo je vidjeti nekog nakon dugo vremena. Igrali smo se loptom, penjali na stabla, ganjali se, brali cvijeće za naše mame, uživali u posmatranju prirode i razgovoru.
Ponekad bih uputio pomalo bojažljiv pogled prema tati. Pribojavao sam se da ne kaže da opet mora na posao i napusti nas. Želio sam da me gleda, da bude sa nama, jer nas, jedino on može spasiti. On je moj Heroj u bijelom! A, mi smo svi, za trenutak, prekršili stroga pravila izolacije.
Faris Halilović, Tuzla
(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)