Od otvaranja novog azila za pse na Manjači kod Banjaluke prošlo je više od godinu dana. Od početnog entuzijazma i uvjeravanja nadležnih da će sve biti mnogo bolje nego prije, nije ostalo mnogo.
Zaštitnici životinja ne vjeruju zaposlenima u ovoj ustanovi, a ne vjeruju ni gradskim vlastima koje se s vremena na vrijeme oglase s uvjeravanjem da će sve biti u redu.
Kada smo krajem decembra 2021. bili u posjeti azilu, s nama su bili i šefica Odsjeka za zajedničku komunalnu potrošnju i zaštitu životne sredine u GU Banjaluka Ljubinka Antić-Moravac, veterinar Boran Gajić, vlasnik Vet centra koji je zadužen za brigu o psima, kao i odbornik u skupštini grada Milenko Rosić.
Svi su obećali da će dati sve od sebe da se psima bez doma obezbijede uslovi za život dostojni živog bića. I svi su omanuli.
Više od godinu dana volonteri, članovi udruženja za zaštitu životinja traže od gradskih vlasti da im se dozvoli obilazak azila, da se, kako je obećano, organizuje dan otvorenih vrata i da rad azila bude transparentan i u skladu sa propisima. Ništa od ovoga se nije desilo.
Doduše, završena je stolarija i higijenski ispusti, ali i to nakon što je inspekcija izdala nalog da se naprave i naplatila kaznu jer ih nema.
Ali, desilo se nekoliko pojedinačnih incidenata koje su s nama podijelili naši sugrađani.
"Prolazeći ljetos pored azila vidjela sam da je neko ostavio štenad ispred ulaza. Vraćajući se istim putem nakon dva dana, vidjela sam da su štenci na istom mjestu, osim što je samo jedno bilo živo. Dakle, tih dana ili niko nije dolazio u azil, ili je dolazio, ali je samo prošao pored njih i ostavio ih da krepaju. Jedino koje je preživjelo uzela sam sa sobom i odnijela ga kući", priča jedna naša sugrađanka, čije je ime poznato redakciji.
Nekoliko puta ponovljena uvjeravanja da su svi psi u azilu veterinarski obrađeni i spremni za udomljavanje takođe nisu tačna.
Djevojka koja je putem Facebook stranice "Udomi ljubav" usvojila jednog od pasa, neprijatno se iznenadila kada joj je rečeno da pas nije vakcinisan i sugerisano da ga odvede u Vet centar, gdje je platila veterinarsku obradu, iako joj je rečeno da je udomljavanje u potpunosti besplatno.
Volonteri iz udruženja Wagwag su zabilježili nekoliko nepravilnosti u radu azila. Od duplo čipovanog (i duplo naplaćenog čipovanja) istog psa, preko bolesnih pasa koje su zatekli u azilu zajedno sa zdravima, do činjenice da se u dokumentima navodi ista količina hrane za pse, bez obzira što se njihov broj u međuvremenu povećao za 40 jedinki.
Azil danas nema prihvatnu stanicu za štenad. Nema mjesto karantin za životinje koje tek dođu. Upućeni kažu da veterinar više i ne obilazi ovo mjesto, nego da samo na četiri ili pet dana neko dođe da ih nahrani.
I dok volonteri, udruženja i svi oni ljudi koji nemaju srca da gledaju živo biće kako pati i dalje obavljaju posao onih koji su i više nego dobro plaćeni za to, nadležni skreću s teme, traže opravdanja u birokratiji i kupuju vrijeme uopštenim odgovorima.
Banjalučki azil za pse nije mjesto gdje psi odlaze da se sklone sa ulice dok ne pronađu dom. To je mjesto gdje psi odlaze da gladuju, da rizikuju da se razbole i krepaju zbog nemara i nerada nadležnih. I izgleda da nikog nije briga za to.
Osim onih ljudi koji svakodnevno obilaze kolonije lutalica, hrane ih i liječe od sopstvenog novca, zadužuju se da bi ih sklonili sa ulice, žive u agoniji razapeti između potrebe da pomognu i nepostojanja sistemskog rješenja ili institucije koja će zaista, a ne samo deklarativno pomoći. Kažu, bolje i to, nego da zovu komunalce i na duši ponesu te pse, čija je sudbina u azilu više nego neizvjesna.
(MONDO)