Jedan od upadljivih društvenih fenomena u Japanu je tzv. „kultura slatkog“, pojava u kojoj je, ne samo industrija zabave za djecu, već i javni prostor poput gradskog prevoza, bolnica i drugih institucija prošaran simpatičnim crtanim likovima, maskotama i lutkama.
Kako su simpatični likovi kakvi se drugdje u svijetu nalaze u knjigama i stripovima za djecu dospjeli u svaku poru života odraslih u Japanu?
U Tokiju nespretne, luckaste životinje čije su njuške priklještila vrata voza zapanjenog i bolnog izraza zure u putnike metroa sa postera: bik, tigar, zec... One se svake godine smjenjuju u skladu sa starim kineskim kalendarom i ukazuju na opasnost od povrede pri utrčavanju u prevoz.
Simpatični crtani likovi poput njih u Zemlji izlazećeg sunca su sveprisutni. Oni su dio estetike, ukusa i potrošačkog mentaliteta koji u svemu traže nešto dražesno i djetinje, a koje japanski sociolozi jednostavno zovu „kultura slatkog“. U njoj, kao pečurke poslije kiše, niču maskote; javni prostor je preplavljen simpatičnim crtanim junacima, lutkicama i drugim igračkama, a posebni miljenici su sitne, umiljate životinje.
Iza te kulture nalazi se beskrajna ljubav koju Japanci gaje za strip i crtani film – u dalekoistočnoj carevini dopadljivi crtani junaci, maskote i plišane lutke su prevazišli okvir zabave za djecu i duboko zašli u svijet odraslih, pa svaka administrativna jedinica i veća kompanija ima svoju maskotu, a televizijske stanice i čitave vojske tih maskota, koje koriste ne samo za reklamu već i za generisanje prihoda njihovom prodajom u specijalizovanim radnjama.
Štaviše, u nastojanju da omekšaju suvoparni tekst i odagnaju mračne misli, u Japanu ljekari pacijentima daju uputstva o tome koju hranu treba da izbjegavaju ili kakvoj vrsti tretmana treba da budu podvrgnuti u formi stripa sa toplim i blago komičnim crtanim likovima. U bolnicama simpatični fiktivni junaci s plakata i stranica brošura daju instrukcije gdje se koji šalter nalazi, kako treba uzimati lijekove ili efikasno iskoristiti medicinsko osiguranje, što se odnosi i na najteže, smrtonosne bolesti.
Pisana objašnjenja novih zakona i procedura za plaćanje poreza, pamfleti koji govore o osnovnim postavkama vjere religioznih grupa i mnoga druga važna i ozbiljna štiva za odrasle, uključujući tu i reklame za pogrebne usluge, takođe su ukrašeni simpatičnim ilustracijama i crtanim likovima tako da podsjećaju na čitanke za mlađe osnovce.
Upadljiv dio širokog spektra kulture slatkog su i odrasle žene koje se oblače u kostime koji čine da izgledaju kao dražesne devojčice. Tokijskim ulicama, naročito vikendom i praznicima, šetaju devojke i žene odjevene kao Pipi Duga Čarapa, Pepeljuga i drugi simpatični likovi iz bajki i filmskih fantazija.
One po pravilu kosu ukrašavaju upadljivim vrpcama i mašnama, farbaju se u roze, zelenu ili ljubičastu boju, nose kratke suknje i dokoljenice, te kače lutkice za torbe i kapute. Kultura slatkog, može se reći, u velikoj mjeri je zapravo odraz ukusa pripadnica ljepšeg pola, njihovog afiniteta prema nježnom, toplom i simpatičnom.
Slatka i policija
U Japanu, dakle, simpatični crtani junaci ne krase samo obdaništa i prodavnice za djecu, već i opštine, bolnice i druga javna mjesta, a slatke maskote imaju ne samo sportski klubovi, već i policija, vatrogasci, ministarstva i lokalne uprave.
Tako japansko Ministarstvo pravde ima bogatu paletu sopstvenih, originalnih crtanih likova posvećenih objašnjenjima bitnih tema, kao što su ljudska prava, popravni program za delinkvente i slično. Nacionalna policijska agencija, ima čitavu četu maskota, po jednu ili dvije za svaku od prefektura, koje su veće administrativne jedinice.
Sve to očigledno za svrhu ima da teške teme u životu učini razumljivim i prijemčivim, te državne institucije približi običnim građanima. Ipak, posjetiocima iz drugih kulturnih sredina ponekad je teško da savladaju osjećaj otpora prema infantilnom tretmanu ozbiljnih egzistencijalnih tema i da se otmu ironiji kada slatke crtane likove ugledaju u kontekstu državne prisile.
Tokyo’s narrow streets and Yokochos are magical!
— Coby (@Cobylefko)January 23, 2023
(Tsugaki_abe/IG)pic.twitter.com/33aYyJH6Uq
Prije nekoliko godina, na primjer, japansko Ministarstvo pravde je na zastavama razapetim unutar željezničkih stanica najavu stroge kampanje hapšenja stranaca koji su ostali u zemlji i nakon isteka vize ukrasilo likom svoje maskote, krhke simpatične ptičice, kao da je riječ o nekoj bezazlenoj akciji očuvanja životne sredine. Takođe, na svjetloplavim maricama tokijske policije namjenjenim za privođenje remetilaca javnog reda i mira figuriraju naljepnice sa simpatičnom, detinjom maskotom koje daju (lažni) utisak da je maltene riječ o školskom autobusu.
No, uprkos takvim – gledano očima stranaca – neumjesnim primerima, jasno je da obilje slatkih predmeta i simpatičnih crtanih likova u javnom prostoru u Japanu uopšteno govoreći ima pozitivan, opuštajući psihološki efekat jer u šoping centrima, na ulicama i unutar javnih ustanova doprinosi stvaranju vedre i tople atmosfere.
Kultura slatkog je, može se reći, produkt i pokazatelj bezbrižnosti koju su donijele decenije stabilnosti, mira i ekonomskog razvoja i koja japanskom stanovništvu omogućuje da pažnju u dobroj mjeri usmjeri na zabavu i slobodno troši novac.
(RTS)