Mali odmor centralnoazijske zemlje

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Putovanja

Mali odmor - centralnoazijske zemlje

Autor mondo.ba
Autor mondo.ba

U nastavku rubrike "Mali odmor", pročitajte tekst o egzotičnim zemljama centralne Azije - Kazahstanu, Uzbekistanu, Turkmenistanu, Tadžikistanu, Kirgistanu...

Izvor: R.M. Nunes/iStockphoto

/Za Mondo.ba piše Danijel Mihić/

Bivše zemlje SSSR-a: Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Tadžikistan i Kirgistan opružile su se na ogromnom prostranstvu između Kaspijskog mora i Kine, te Rusije i Irana i Afganistana (Kazahstan je površinom deveta zemlja na svijetu, gotovo šest puta veći od Balkana).

Iz geografskog ugla, ovo područje obuhvata istočni dio evroazijske stepe. U bronzanom dobu, narodi ovog regiona pretežno su se bavili poljoprivredom, uzgajanjem konja i drugih domaćih životinja. Glavna kulturna odlika stepskih naroda, koji su naseljavali prostor od centralne Evrope do Sibira su pogrebne humke – kurgani. Najpoznatije grobnice su u Pazariku, u današnjem Kazahstanu, iz perioda od petog do trećeg vijeka prije nove ere. Sa pokojnicima su sahranjivani pogrebne dvokolice i konji kao i tkanine. Ove grobnice su od izuzetnog značaja za proučavanje tajanstvenog naroda Skita.

Grobnica, sibir, rusija Izvor: Getty Images

Pretpostavlja se da su stepski narodi 2000 godina prije nove ere, krenuli u masovne seobe ka susjednim teritorijama u potrazi za boljim poljoprivrednim uslovima.

Malo se zna o životu naroda stepe do 11. vijeka prije nove ere, počevši od pitanja da li su ovi narodi govorili indoevropskim jezicima do toga koje su sve vrste domaćih životinja uzgajali. Zna se da su robu prevozili u karavanima ili duž rijeka, da su bili hrabri ratnici i vješti konjanici (starim Grcima su se konjanici iz daljine koji munjavito ulijeću u sela pustošeći ih, činili kao zastrašujuća mitska bića, pola ljudi – pola konji, sa lukom, strelama, sjekirom i uzengijom, te su tako nastale priče o Kentaurima), da su se organizovali po rodovima i plemenima, sa povremenim udruživanjima u šire zajednice i da su vladari nerijetko uživali status božanskog bića.

Provodeći život generacijama skitajući (glagol „skitati“ od Skiti) po nepreglednim ravnicma, stepski narodi su bili opčinjeni nebom kao glavnim orjentirom u njihovim pohodima. Mnogi su vjerovali u određena nebeska božanstva, u raj i zagrobni život, dok je šamanska praksa bila široko rasprostranjena. Za šamane se vjerovalo da mogu da liječe kao i da komuniciraju sa svijetom duhova, a najpoznatiji predmet kojim su se služili bilo je ogledalo.

Šaman
Šaman
Izvor: Vikipedija

Skiti su bili grupa stepskih naroda koji su se u 7. vijeku prije nove ere iz centralne Azije pomjerili na teritoriju današnje južne Rusije. Bili su poznati i po svojim filcanim kapama i izuzetnim ukrasima od zlata. Njih su u 2. vijeku prije nove ere istisnuli Sarmati, a ove kasnije Huni i turkijska plemena. Južnim dijelovima centralne Azije su vladali i Persijanci, Aleksandar Makedonski, Kušani, Parćani…

Skiti su imali upečatljiv ratni običaj bratimljenja, „krvavo bratstvo“, kao temelj za doživotno prijateljstvo. Žene ratnice iz ovih plemena su možda poslužile starim Grcima za mit o Amazonkama, koje su samo privremeno živjele sa muškarcima i odgajale isključivo kćerke. Lijevu dojku bi odstranjivale spaljivanjem da im ne bi smetala prilikom korištenja luka i strijele (grčka riječ „amazos“ znači „bez dojke“).

Tokom prvog i drugog vijeka nove ere, centralnoazijsko područje postaje mjesto povezivanja Kine, Indije, Persije, Mesopotamije i Rima, čuvenim „putem svile“, od kineskog grada Čangan (današnji Sijan) preko rijetkih i dragocjenih oaza, račvavši se oko pustinje Taklamakan (čiji slobodni prevod „Uđi i više izaći nećeš“ dovoljno govori o tome zašto se obilazila), tibetanskih planinskh repova, planinskog lanca Hindu Kuš, gdje su se trgovci neprestano tukli sa razbojnicima, pa bi preživjeli prolazili kroz sjevernu Persiju (ili južnim krakom do sjeverne Indije) te putovali sve do Mesopotamije i mediteranskih luka u istočnom Egiptu.

Pustinja, Azija. Taklimakan, kamile Izvor: LeafenLin/iStockphoto

Hiljadu i po godina je ovo bio najvažniji kopneni trgovački put između Azije, Evrope i Afrike. Kasnije se transport ubrzao arapskim otkrićem plovidbe uz pomoć monsuna pa su od Indije do Afrike, preko 3000 kilometara prevaljivali za 20 dana, a u razvijenom srednjem vijeku važne luke na ovom putu su bili i Carigrad, Venecija, Đenova i Dubrovnik. Najstabilnija putovanja su bila u vrijeme mongolskog carstva (13-14. vijek) jer je ono garantovalo mnogo bezbjedniji put karavanima.

To je ujedno bila i epoha Marka Pola iz Evrope i nevjerovatnog, samostalnog pustolova Ibn Batuta iz Afrike, koji je obilazio muslimanske zemlje od Maroka i Španije do Kine i Indokine i dok se za „Milion“ od Marka Pola znalo u svakoj pismenoj evropskoj kući, za čuvene putopise Ibn Batuta, pod nazivom „Putovanja“, Evropa je saznala tek u 19. vijeku.

Međutim „putem svile“ nisu cirkulisale samo začini, drago kamenje i svila već i svjetske religije (naročito se budizam brzo širio) već i najveća srednjovjekovna nesreća – Crna smrt ili pandemija kuge koja je pokosila oko 25-30 odsto evropskog stanovništva.

Osmanska osvajanja su presjekla ovaj put, što će motivisati zapadne sile da pomorski put za Indiju i Kinu traže ploveći na Zapad. Tako da je istinska istorijska prekretnica iz 1492. kada je Zapad otkrio Ameriku (u početku misleći da je u pitanju Indija, otuda i naziv za američko stanovništvo „INDIJAnci“) bila uslovljena padom Carigrada 1453. godine.

Konstantinopolj, Carigrad Izvor: xochicalco/xochicalco

Između 1500-1600. godine dolazi do raspada moćne mongolske Zlatne horde, Kipčaci, turkijske, iranske i manje mongolske grupe naseljavaju današnji Kazahstan, stvarajući tri nomadske države: Stariju, Srednju i Mlađu hordu.

Između 1700-1800. godine nakon što su Uzbeci Šajbani primirili nemirno područje od Buhare do Samarkanda, Uzbekistanom vladaju muslimanski kanati Buhara, Kokand i Hiva.

U drugoj polovini 19. vijeka Rusija prvo obuhvata Stariju hordu, a onda uskoro i čitavu centralnu Aziju. Nakon boljševičke revolucije (1917), formira se Kirgiska Autonomna Socijalistička Sovjetska Republika (1920) koja se preimenovala u Kazašku (1925). Uporedo se stvaraju Turkestanska ASSR (1921), Turmestanska ASSR (1925) a Tadžikistan i Kirgistan 1924. godine ulaze u sastav SSSR-a.

Između 1930-1940. Staljinov program kolektivizacije dovodi do masovnog naseljavanja Rusa i stradanja Kazaha (oko milion stradalih u toj deceniji). Tokom Drugog svjetskog rata u Kazahstan se masovno deportuju Nijemci, Jevreji, krimski Tatari, Čečeni, Inguši i svi drugi za koje se sumnjalo da mogu poslužiti nacistima.

Pedesetih i šezdesetih godina u Semipalatinsku priprema se teren za nuklerana istraživanja. U njegovoj blizini SSSR je do 1991. godine izvršio ukupno 467 nuklearnih proba od kojih čak 120 na površini zemlje. Prema proučavanjima iz 1996.godine, u Kazahstanu ima blizu 180 miliona tona nuklearnog otpada, što je najveći problem ove zemlje. U sjevernoistočnom Kazahstanu zemlja je beskorisna za nekoliko sljedećih generacija, a broj žrtava od posljedica radijacije niko ni ne broji.

Druga katastrofa epskih razmjera koja je zadesila ovu zemlju je uništenje Aralskog mora. Naime, da bi navodnjavanjem pustinjskih oblasti podstakli razvoj poljoprivrede, prije svega pamuka i žita, Sovjeti su skrenuli tokove dvije najveće rijeke Sir Darja i Amu Darja, te je tako Aralsko mora počelo da presušuje. Do sada je ovo more izgubilo 90 posto vode, što je preostalu vodu učinlo pet puta slanijom i kao takvu nemoguću za opstanak života u njoj. Do Drugog svjetskog rata na njemu je pecalo preko 60.000 pecaroša, danas nema niti jednog. Voda je opada za preko dvadeset metara i povukla se kilometrima od nekadašnjih priobalnih mjesta. Zahrđali brodovi zakucani u pijesak izgledaju apokaliptično.

Aralsko more, brodovi, pustinja Izvor: DanielPrudek/iStockphoto

Centralnoazijske zemlje su dobile nezavisnost nakon raspada SSSR-a. U njima danas živi nešto više od 60 miliona ljudi, većinom muslimanske vjeroispovjesti. U Kazahstanu ima dosta Rusa, u Alam Ati ih ima koliko i Kazaka. Rusija i danas ima enklavu u ovoj zemlji, kosmodrom kraj Bajkonura, za čiju „kiriju“ plaća 115 miliona dolara godišnje. Granice ovih zemalja su neprirodne i haotične, prepune enklava i eksklava.

Ove republike su kratko glumatale demokratiju, pa su to danas autoritativni režimi, koji ekonomski i politički koketiraju sa Kinom, Rusijom i Zapadom, čineće vladajuće elite izuzetno bogatim, za razliku od većine stanovništva.

Tako je Saparmurat Nijazov, koji je vladao Turkmenistanom od 1991-2006. ukinuo operu i balet, zabranio bradu i brkove, ukinuo penzije, promjenio nazive mjeseca u godini i dana u sedmici po svojim rođacima, na izborima izašlo 100 odsto birača a on dobio 100 odsto glasova.

Proglasio se „Ocem svih Turmena“, dobio nagradu „Heroj Turkmena“ pet puta, skoro sva javna preduzeća, škole, aerodromi su nosila njegovo ime. Dok je bio živ, televizija je uglavnom pravila priloge o njemu, državni radio puštao samo pjesme njemu u čast. Napisao je „Knjigu duhovnosti“ koji je svaki lojalan građanin trebao znati napamet, zdravstvene radnike je stacionirao u glavni grad Ašgabat rekavši da je isplativije da bolesni dolaze u prestonicu nego da država plaća ljekare po selima.

Aškabad, Saparmurat Nijazov, Turkmenistan Izvor: Velirina/iStockphoto

Njegov kolega iz Kazahstana, Nursultan Nazarbajev, bio je nešto realniji pa je izbore dobio sa svega 97 odsto glasova. Gradio je kult ličnosti ali je izgradio i grad trećeg milenijuma - Astanu, koja je postala prestonica.

Vladar Uzbekistana Islam Karimov vladao je ovom muslimanskom zemljom čeličnom rukom, ratujući protiv ekstreminsta i podržavajuži SAD u invaziji na Afganistan.

Predsjednik Kirgistana, Askar Askajev ozbiljno je slamao (i metaforički i fizički) političke protivnike te takođe ratovao sa islamskim ekstremistima.

Emomali Rahmon je vladao Tadžikistanom i on je ratovao sa teroristima…

Glavni gradovi centralnoazijskih zemalja su:

Kazahstan – Astana
Kirgizija – Biškek
Uzbeksitan – Taškent
Tadžikistan – Dušanbe
Turkmenistan - Ašhabad

(Prvi dio "Malog odmora", autora Danijela Mihića, posvećenog Indoneziji pročitajte OVDJE...)

Danijel Mihić Izvor: Art klub Prostor/Mondo

Komentari 1

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Sofija

Super tekst

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

loader