Nebrojeno puta ste čuli vanvremenski hit "Pjevam danju, pjevam noću", ali vjerovatno niste znali kako je nastao.
Pjesma "Pjevam danju, pevam noću", koju je Zdravko Čolić svojim glasom učinio vanvremenskim hitom, nosi duboku i tragičnu priču o ljubavi koja nikada nije dobila priliku da se ostvari. Inspiracija za ove stihove bila je Vilhelmina Mina Karadžić, kćerka Vuka Karadžića, kojoj je mladi pjesnik Branko Radičević posvetio svoja osjećanja kroz poeziju.
Branko, rođen 1824. godine, bio je samo četiri godine stariji od Mine. Kao talentovani pjesnik i bečki student, stekao je Vukovo povjerenje i divljenje. Mina je, s druge strane, bila oličenje mladalačke ljepote, darovitosti i obrazovanja. Slikala je, pisala, prevodila, i govorila više jezika – njemački, francuski, italijanski, ruski, engleski i srpski. Njena harizma i talenat osvojili su mnoge, pa i mladog pjesnika, koji je bio fasciniran njome.
Vilhelmina Karadžić-Vukomanović (Mina) je rođena 12. jula 1828. Bila je slikarka i književnica, ćerka Vuka Karadžića. Bila je školovana, pohađala časove klavira i slikarstva i govorila više jezika. 1858. iz Beča dolazi u Beograd gde prelazi u pravoslavnu veru, dobija ime Milica i…pic.twitter.com/CATjAN0a2V
— kultura.nasleđe (@kultura_ns)July 12, 2023
Njihovo poznanstvo i prijateljstvo razvili su se u Beču, gdje je Branko, opčinjen Mininom ličnošću, napisao pjesmu koja će postati simbol romantičarske ljubavi. Na Badnji dan 1849. godine, tokom okupljanja u domu porodice Karadžić, Mina je zamolila goste da joj u spomen-knjigu ostave posvetu. Branko je napisao stihove: "Pjevam danju, pevam noću, pjevam sele što god ‘oću...".
Ovi stihovi, prožeti nježnošću i čežnjom, otkrili su dubinu njegovih osjećanja prema Mini, koju je posmatrao kao zvijezdu na nebu koju nikada ne može dosegnuti.
Iako je Branko gajio snažne simpatije prema Mini, nikada nije priznao svoja osjećanja, ni njoj ni Vuku Karadžiću. S jedne strane, poštovao je njenog oca i bio svestan razlike u njihovim društvenim statusima. S druge strane, njegova borba s tuberkulozom, tada neizlječivom bolešću, nagnala ga je da se povuče. Bolest je ubrzano narušavala njegovo zdravlje i ugasila njegov život 1853. godine, kada je imao samo 29 godina.
Mina je, sa svoje strane, nastavila život ispunjen tugom. Udala se za profesora Aleksu Vukomanovića i rodila sina Janka, ali je ubrzo ostala bez muža. Nakon što je izgubila roditelje i brata, sudbina joj je zadala najteži udarac – smrt sina Janka, koji je preminuo kao ruski dobrovoljac u ratu. Minina smrt 1894. godine označila je kraj loze Karadžića.
Pjesma "Pjevam danju, pevam noću" ostala je trajno svjedočanstvo o romantičnoj ljubavi, neostvarenim snovima i tragičnim sudbinama dvoje izuzetnih mladih ljudi. Kroz Brankove stihove i Minina sjećanja, priča o njihovoj vezi nastavila je da živi, podsjećajući nas na snagu i ljepotu umjetnosti, koja iz tuge može stvoriti nešto vječno.
Izvor: Stil.kurir.rs/ Mondo