Dobitnik Oskara, režiser koji stoji iza filmova “Forest Gamp” i “Povratak u budućnost”, Robert Zemekis završava u Montrealu produkciju jednog od najambicioznijih projekata u njegovoj karijeri – film “The Walk” (“Put do slave”).
U novom filmu Zemekis nanovo oblikuje priču o francuskom akrobati Filipu Petitu i njegovom tajnom performansu na žici između dvije Kule, koji se desio 7. avgusta 1974. godine (i koji je tema nagrađivanog dokumentarca “Čovjek na žici” iz 2008. godine).
Zemekis je odlučan da stvori bogat i uzbudljiv spektakl za bioskopsku publiku, različit od svega što smo do sada vidjeli.
Dvanaest ljudi je hodalo po Mjesecu. Ali samo je jedan čovjek ikada hodao po žici između dvije kule blizankinje u njujorškom Svjetskom trgovinskom centru. Danas, 40 godina kasnije, imamo šansu da mu se pridružimo. Publika će imati priliku da osjeti kako izgleda šetati među oblacima, pomoću 3D tehnologije.
U filmu igraju Džozef Gordon Luit, Ben Kingsli i jedno novo lice – Šarlot Le Bon. Film u bioskope stiže ovoga oktobra.
Majstor za stavljanje novih tehnologija u službu price i karaktera, Robert Zemekis je u došao u žižu svjetske javnosti 1985. godine, zbog filma “Povratak u budućnost”. Njegov bogat autorski opus uključuje i “Romancing the Stone”, “Forrest Gump” (koji mu je donio Oskara za režiju 1995.), “Cast Away”, “Who Framed Roger Rabbit”, “Contact”, “A Christmas Carol”…
Trebalo Vam je nekoliko godina da realizujete “Put do slave”. Zašto je trajalo toliko dugo? Da li bi do snimanja uopšte došlo da prethodno nije urađen film “Gravitacija”, koji na sličan način koristi umjetnost i tehnologiju, radi dramatizacije priče?
Dobro pitanje. Možda i ne bi… Sigurno da je jedna od najvećih prepreka na koju sam naišao tokom snimanja ovog filma činjenica da danas nije lako napraviti nešto što nije već viđeno. Bilo kakva unikatnost ili originalnost je najteža tema o kojoj se pravi film. A onda dođem ja sa idejom da napravim film o čovjeku koji hoda po živi, i to u 3D tehnologiji – to je skoro nemoguće. Ali, da Vam odgovorim na pitanje – da, mislim da, kada publika nešto dobro prihvati, kao što su prihvatili “Gravitaciju”, zbog originalne priče i 3D tehnologije, to nam daje nadu da će lakše prihvatiti i ovaj novi film.
Nedavno ste u jednom intervjuu rekli da želite da uradite “Put do slave” zbog onog što ovaj film može da da trodimenzionalnom načinu snimanja?
Nije to ključni razlog za njegovo snimanje, ali sam uvijek osjećao da tu ima prostora za 3D, ukoliko ta dimenzija dolazi iz same priče, a ne, poput većine filmova, iz razgovora. Ti filmovi nisu stvoreni da budu 3D. Ja sam tražio priču koja bi trebala da bude tako snimljena, a to je ova. Ali, nisam film samo zbog toga snimio.
Šta je ključna stvar u ovoj priči koja vas je zainteresovala?
Ideja o umjetniku koji je spreman sve da rizikuje zbog svoje umjetnosti. S tim zaista mogu da se poistovjetim, to su stvari koje prosto morate da uradite, po svaku cijenu, da postignete to nešto…
Takođe, jako mi se dopada sama radnja, koja jednostavno ima sve velike stvari koje volimo u pričama. Poput “Kejsi i šišmiša” (pjesma Ernesta Tajera o američkom bejzbolu), ili “Robina Huda”, ili bilo koje velike priče, i ova ima nevjerovatan zaplet. Danas je posebno moćna, jer Kule vise ne postoje. To se vise nikada neće desiti. To je jedina priča o ovome ikad.
Poznati ste po tome što koristite najnovije tehnologije tokom snimanja. Čini se da ćete opet biti pionir u svojoj branši?
Oduvijek sam vjerovao da je najvažniji razlog zbog koga idemo u bioskop – spektakl. Rekao sam to mnogo puta, ali ponoviću moj omiljeni citat Fransoe Trafuta, koji je kazao: “Sjajni filmovi su savršen spoj istine i spektakla”. Želimo da gledamo priče čiji je korijen u ljudskosti i istinitosti. Ali, želimo i spektakl. To je ono u čemu su filmovi bolji od bilo koje druge umjetnosti. Ipak, ponekad je spektakl u gro planu, ne moraju to da budu vizuelni efekti. Ponekad je to snaga izvođenja. I to je spektakl.
U svakom slučaju, mnogo je velikih stvari u ovom filmu?
Da, da, biće mnogo toga velikog (smijeh). To je jedan od razloga zašto ga pravim – da mogu da radim nešto jedinstveno.
Hoćemo li vidjeti i samu šetnju po žici?
To je veliki izazov kome sam morao “izaći na crtu”. Taj veličanstveni trenutak na kraju filma, koji je kulminacija sna ovog čovjeka. Kada vidite koreografiju koju je ovaj čovjek izveo na žici, shvatite da je to posebna avantura. U stvarnosti, petit je na žici proveo 45 minuta. Ako ste čuli za njega, ili ste pročitali knjigu, znate da se policija pojavila na obe kule. Znači, nije mu bilo preostalo ništa, nego da uradi to što je naumio. A nije bilo ni načina da ga uhapse. Ni da ga zaustave. Bio je na sredini, i ukoliko bi izabrao bilo koju stranu, sve bi bilo gotovo. Morao je da odluči šta će da uradi. A to je otjelotvorenje drame.
Osim toga, ako ste ikada vidjeli hodača po žici, znate da imate samo jednu perspektivu. Izuzetno je uzbudljivo postaviti publiku na samu žicu, jer niko nikad nije video ovakav nastup odozgo! Ukoliko se plašite visine, imaćete problema (smijeh).
Experience #TheWalkMovie's new trailer NOW. In theaters October in 3D, Real D 3D & IMAX 3D
https://t.co/gdxZ93P0em
— The Walk Movie (@TheWalkMovie) June 4, 2015Kako danas izgledaju filmadžije i publika u odnosu na osamdesete, kada ste snimili “Povratak u budućnost”?
Svijet je tada bio drugačije mjesto. Mogao si da snimiš film koji nije po šablonu, Mogao si svašta da radiš i isprobavaš. Danas nema mjesta za takve filmove i to je veoma tužno. Nem više mjesta za originalnost i neobičnost u filmskoj industriji danas.
Kako je bilo sarađivati sa Džozefon Gordonom Hjuitom?
Kad sam ga prvi put sreo, osjetio sam da potpuno razumije srce i dušu karaktera. On je i sam rođeni performer, pravi šoumen. On je jedan od rijetkih mladih glumaca, koji ne samo da zna da glumi, nego zna i da zainteresuje i zabavi publiku.