Banjalučki režiser Saša Karanović osvrnuo se na 2016. i istakao najbolje, ali i najtužnije filmske trenutke koji su se desili.
Bila je ovo čudna godina. Mnogi su nas napustili zauvijek: Dragan Nikolić, Bata Živojinović, Abas Kiarostami, Kurtis Henson, Majkl Ćimino, Hektor Babenko, Andžej Vajda, Andžej Zulavski, Alan Rikman, Džin Vajlder, Džordž Kenedi, Ejb Vigota, Bad Spenser, Vilmoš Zigmond, Žak Rivet, Artur Hiler, Raul Kutar, te naravno Bouvi, Koen i Princ.
Velika imena nisu samo odlazila. Mnogo značajnih reditelja nam se vratilo i dalo nove filmove. Džarmuš je imao čak dva filma, dokumentarac o The Stooges i Paterson. Ken Louč je pobjedio u Kanu. Oliver Asajas je imao novi film sa Kristen Stjuart. Šejn Blek je imao novi film. Refn je, nažalost, imao novi film. Vudi Alen film i mini seriju. Spilberg. Deni Vilnev. Pedro Larin. Andrea Arnold. Pedro Almodovar. Skorsezi. Končalovski. Da više ne nabrajam, postalo je zamorno, godina je bila i pošasna i rodna.
Bred i Anđelina su se raspali. Ovo nije beznačajna pojava. Imajte na umu da je riječ o vezi koja je počela filmom (Mr. and Mrs. Smith) i koja je odigrala svoj raspad na filmu (By The Sea).
Sa druge strane, ton filmova treba uzeti u obzir. Louč je ostao u svom maniru i to je ok, ali socijalna briga je odnijela Kan – kao da im je ostalo samo jedno dugme na konzoli i ljudi pritišću li pritišću. Čak četiri filma sa rasnom tematikom u Americi, predstavljaju se kao ozbiljni pretendenti na velike nagrade. Problem rodne nejednakosti u filmskoj industrili je isto bila velika tema ove godine. Duhovi se bude, čini se. Ponovo se postavljaju pitanja. Da li to znači da ima mjesta optimizmu, ili je to samo privremeno? Ili, još gore, trebamo li reći da je to i dalje mlak odgovor na svijet kakav smo vidjeli u 2016.? Ili bi automatsko politizovanje filma bila još gora situacija, koja bi dovela do pamflet i slogan filmova?
Što se tiče regionalne scene, mogu reći da se mnogo toga desilo. Tu prvenstveno mislim na prvu ozbiljnu mogućnost da se Banja Luka uopšte može razmatrati u pitanju regionalne scene – filmom i serijom Meso reditelja Saše Hajdukovića.
Imali smo i prve pokušaje odmaka od baba se češlja u ruži vjetrova a Radoš Bajić gori ere, sa serijama Novine i Ubice moga oca, ali to su ostali samo pokušaji. Imali smo Vlažnost i Igla ispod praga - ok filmovi. A imali smo i Ustav države Hrvatske i Narodni heroj Ljiljan Vidić, koji su možda mnogo više od obaveznog godišnjeg pregleda iz demokratije samim tim što nisu obavezni dnevni pregled iz ustaštva. Mnogo toga se dešavalo, bez obzira na kvalitet, a sve je bilo u izrazito kritičnom tj. samokritičnom tonu, kao i na Zapadu. Da li je riječ o praćenju trenda, zrelosti, znaku vremena, ili slučajnosti, vrijeme će pokazati.
Da, zamalo da zaboravim: Bred i Anđelina su se raspali. Ovo nije beznačajna pojava. Imajte na umu da je riječ o vezi koja je počela filmom (Mr. and Mrs. Smith) i koja je odigrala svoj raspad na filmu (By The Sea). To je žrtva umjetnosti! Ko još toliko voli film?! 2016. sad ne možemo i nećemo zaboraviti. Hvala ti 2016.
Šalim se. Koliko god lično mogu reći da obožavam 2016., ne samo zbog filmova, na kraju ću stati uz Džona Olivera, koji je poslednju ovogodišnju epizodu svog Last Week Tonight, završio riječima: „Fuck you 2016.!“ To bi značilo da smatram da je odgovor filma mlak i da će nam trebati mnogo više smjelosti da bi i dalje imali srca uvjeravati djecu da je bitno znati brojati, ili znati uopšte.