Mjesec dana do Oskara. U iščekivanju nominacija i hajpa mogli smo napraviti listu ljudi i filmova koji nisu osvojili najpoželjnijeg ćelavca - a ne mislim na Bilija Zejna – nego često nisu bili ni nominovani.
Oskar je postao penal za pljuvanje, ali između mene i vas - znamo da je to zaslužio. Od prvog Oskara bila je dilema da li je pravi film odnio glavnu nagradu. Generacije koje ovo čitaju možda se najbolje sjećaju nepravde kada je rasplesani Kevin Kostner oteo najvažniju nagradu Skorsezeu i njegovim Dobrim momcima (1990).
Bilo je bisera zadnjih godina: Fatalna nesreće je jedan od najlošijih filmova i to ne samo Akademije nego uopšte, ali nepravde su dublje. Poznata je činjenica da Hičkok nikada nije dobio Oskara, ali nepravde, naravno, ne prestaju tu. Čaplin je dobio Oskara za muziku, Hoks je bio jednom nominovan.
Gordon Vilis, čovjek koji je stajao iza kamere nekih od najbitnijih filmova moderne Amerike, snimio je u period od sedam godina, između ostalog, iduće filmove: Kum (1972) , Kum 2 (1974), Svi predsjednikovi ljudi (1976), Eni Hol (1977), Menhetn (1979) i nije bio nominovan ni za jedan od pomenutih filmova. ''Princ tame'' kako su ga zvali je promijenio način na koji se pristupa visokobudžetnim filmovima, nakon Kuma izgled filma se nepovratno promijenio ali Vilis je, ironično, nominovan tek za zadnji dio famozne trilogije.
Neki od filmova koji se iz godine u godinu nalaze u vrhu svih top lista najboljih filmova su po izlasku podbacili. Film za koji je rezervisano prvo ili drugo mjesto, naizgled od kada se takve liste prave, Građanin Kejn (1941), je možda najpoznatiji primjer. Uprkos nominacijama pa čak i nagradom za Velsa film nije imao ni približan status onome koji je stekao nadolazećim godinama. Kipić, a i nominacije su zaobišle i Njegovu djevojku Petka (1940) i Nevolje sa bebom (1938) jer je komedija ''inferiorniji'' žanr iako se radi o ponajboljim filmovima od kad je filma i prošlog vijeka.
Ukusi su različiti, kažu tinejdžeri pravdajući slušanje Dubioze Kolektiv drugima, a pomalo i sebi, ali dodjele nagrada davno nemaju veze sa ukusom i kvalitetom. Venecija ima svoje autore, a Kan svoje. Ang Li je odbijen iz Kana sa Planinom Broukbek, dok je Veneciju osvojio istim filmom. Oskar, naravno, funkcioniše po svojim pravilima i zato DiKaprio nije dobio (zasluženog) Oskara za Šta izjeda Gilberta Grejpa (1993) ili Dječakov život (1993), zato što je bio, jelte, dječak. Mnogo kockica treba da se posloži ali u tom procijepu nastradaju veliki pa Skorseze napokon pokupi nagradu za rimejk ili Akademija više puta nagradi Eminema nego Hičkoka - jednom previše.
Ovdje nećemo pričati o ''stranim autorima'' i njihovom zapostavljanju, to je drugi tekst. Nominacije su danas izašle, na nama je da vidimo ko će briljirati u Trampovoj Americi, gej crnci ili rasplesani bijelci.
Nemanja Savanović, Mondo.ba